Nekromantija,kao predmet mnogih doktrina koje su zabranjene,predstavlja proces dovođenja mrtvih u život,proizveden mističnim putem,sa namerom učenja tajni koje oni poseduju,način da se pročita budućnost,otkriju stvari ili dela koja su sakrivena,ili jednostavno da se samo upotrebi mudrost grobnice.Samo ime nekromantija potiče od grčkih reči νεκρος ( nekros), „mrtvog tela“ и μαντεια ( manteia ), „divinicija“i sama prvobitna namera primene nekromantije kao veštine, bila je da se Grci spuste u podzemni svet-Had,ali je vremenom ona evolulirala u prizivanje mrtvih u svet smrtnika ,često sa zloupotrebama,skrnavljenjem grobnica i teškim posledicama po duhovni svet pojedinaca.

Proročište Efira

.Za sada ,zvanično ,postoji,samo jedno priznato proročište,odnosno ulazni put u svet mrtvih,gde su oni pod posebnim okolnostima otkrivali budućnost živima.Proročište Efira ,koje je spomenuto i u Homerovoj Odiseji,napisanoj u 8 veku p.n.e.i u kome se prvi put spominje nekromantija,nalazi se na vrhu brda,u blizini ušća reke Acheron i još dve reke koje su povezane sa Hadom,otkrio ga je gčki arheolog Sotirios Dakaris,1958 god.

Površina ruševine je oko 72 metra kvadratna..Kako izgleda ovo proročište koje je i hram boginje podzemlja Persepone ,možete pogledati u video mataerijalu, a istorija nam govori da je širom zemalja antičkog sveta bilo puno proročišta u kojima se vršila konsultacija sa mrtvima,i da je prerasla u ozbiljan biznis.

Pored proročišta Efira,postojala su još tri velika proročišta i to Avenus ,Campagna ,Italija,Heracleia Pontia,na južnoj obali Crnog mora, i Tainaron.Generalno svaki grad koji je imao pećinu mogao je postati proročište i takvih je bilo širom antičkog sveta.

Grčka i Rim

Komunikaciji sa mrtvima,u antičkoj Grčko,je prema arheološkim istraživanjima ,predhodilo žrtvovanje ovce,ali i posebne pripreme sveštenstva,koje su bile specifične za ovakve ceremonije ,ipodrazumevale su  jednu vrstu adaptacije i komplementacije sa svetom mrtvih.U Homerovoj Odiseji,on se spustio u Had podzemlje da bi pronašao dušu proroka Tiresije,poznatog po svojoj jasnovidosti kako bi saznao ishod svoje plovidbe.Odisej je izveo ceremoniju uz pomoć veštice Kirke,prateći tradiciju svog naroda,paljenjem vatri i žrtvovanjem ovce kako bi spremio ponudi za duhove podzemlja.Bio je očajan da utvrdi svoju sudbinu,a tema očaja za znanjem,uprkos religioznim i moralnim normama koje su protiv nekromantije,je tema kasnijih mnogih spisa,pa i same suštine hrišćanskih grehova ,čija doktrina za najveći smrtni greh,upravo smatra ,očaj ,iz kojeg proizilaze svi ostali grehovi. Krv nije opisivana kao ponuda u svim nekromntičkim izvorima.Ogden govori o ponudi slatke harne pri nekormantickim evokacijama u Aeschylus Persians Atosa ,belo mleko, koje je dobro popiti pre ritula,med,misrisno voce od belog maslinovog drveta…

 

Iako se praktikovala u gotovo svakoj drevnoj kulturi,nekromancija je pocela pvensveteno u Grckoj ,Persiji,Rimu,i ova veština kroz komunikaciju sa mrtvima izvan groba i pronalaženje odgovora oduvek smatrla devijantnim načinom upotrebe mističnih veština,i onda ,i dan danas.crnom magijom.Nekromantija se najvise povezuje sa vešticama ,odnosno nekromantskom linijom koja se bavila ovim izuzetno opasnim i sa današnje tačke gledišta,bizarnim ritualima.

Grčka,Rim,ali i srednja Evropa je bilo mesto nekromantskih ritula,a grčki pesnik Ovid je zapisao u „Metamorfozama“ da uzrok pronalaženja odgovora u svetu mrtvih ,leži u činjenici da mnogi osećaju kako su se mrtvi zbližli u prostoru ispod zemlje, sa namerom da razmenjuju tračeve.Za Grčku i Rim bilo je  karakteristično da veruju da mrtvi imaju ograničeno znanje, ili ,pak, da pojedine duše koje su za života imale informacije o određenim oblastima života,te informacije mogu preneti i u svom posmrtnom javljanju,dok su neke druge kulture smatrale da mrtvi jednostavno znaju sve.Kod Jevreja je nekromantija strogo osuđivana ,u „Knjizi Mojsijevoj „stoji da se praktičar ove vrste magije,  mora kazniti smrču,ali ova naredba nije uvek poštovana. Grci su za izvođenje svojih rituala,preferirali bojna polja i grobnice,verujući da su se duhovi zadržavali oko mesta njihovog sahranjivanja.Bojna polja su bila pogodna za izvođenje ovakvih rituala, jer su bila,po verovanju prepuna besnih duhova koji su poginulu na bojnom polju i nisu sahranjivani propisno,ili su im delovi tela bacani u masovne grobnice.Međutim ,tela i kosti umrlih nisu uvek bila potrebna za prizivanje duhova umrlih, već je i pepeo kremiranog čoveka mogao pokrenuti duha da, da odgovor na postavljena pitanja.Nakon prizivanja u nekormantickim ritualima duhovi umrlih su se pojavljivali u vizijama,direktno na mestu izvođenja ili snovima,pa su mnogi praktičari ostajali na mestu izvođenja rituala da prespavaju.

Za poruke pokojnika kroz snove smatrale su se oni koji su bili objektivne,nezavisni od sanjara i njegove unutrašnjosti.. Takođe, u proročkim snovima koje dolaze od mrtvih, se  poruka usredsređuju na upozorenje osobe protiv teške sudbine, slično kao zloslutne predstave koje se čuju tokom nekromantične prakse.Negde oko 7veka pne Grci su usvojili ideju koja je došla sa istoka o mogućnostima izlaska iz tela i posetima spiritualnom svetu u kojima se moglo saznati puno informaciju.Ova ideja je bila prihvaćena u vreme Orfizma,ali i od strane velikih grčkih mislioca Platona i Pitagore.

 

Takođe se verovalo da su duhovi osoba koje su preminule nasilnom smrću ,u ubistvima,samoubistvima,nesrećama,bile pogodnije za priziv jer se smatralo da su oni nesrećni tokom svog zagrobnog života i mnogi pogodniji za brzo davanje odgovra,željni pažnje.Stari Grci su verovali ukoliko telo nije propisno sahranjeno, posle smrti, bilo bi osuđeno da luta u zemljanim površinama.Verovalo se da ova osoba pod posebnim okolnostima može da se vrati u san žive osobe i zahteva propisno sahranivanje. U Grčkoj je prizivanje mrtvih bilo dozvoljeno za potrebe divinicije ,ali prizivanje radi kletvi i pravljenja vradzbina je bilo zakonom zabranjeno.

S druge starne kod Rimljana je odnos prema nekromanciji i smrti bio mnogo konzervativniji i rituali koji su izvođeni smatrani su za mnogo opasne.Takođe, mnogi Rimljani su koristili ove nekromantične veštine za pravljenje kletvi kao i teror živih.Za vreme Rimske republike nekromantične vestine su potpale pod zakon koji je bio protiv magijskih radnji i veštičarstva upošte.Za razliku od Grka ,Rimljani su verovali  da je nekromantija kao  veština sposobnost užasnih veštica koje su upoređivali sa zverima u svojim obredima.

Nekromantija je najviše povezana sa vešticama,pa samim tim nije baš ni prihvatljivo opravdanje nekih neopaganskih pokreta da u radu određenih struja veštičarstva nije bilo crnomagijaških obreda.Rituali su sa ove današnje tačke razvoja civilizacije bili užasavajući i uključivali su pre svega pripremu nekromacera za sam ritual koji je varirao od kulture do kulture,ali se u svojoj biti svodio na slične poduhvate..

 

Robert Masselo „Podizanje pakla kratka istorija crne umetnosti i oni koji su se usudili da je praktikuju“

Najviše istorijskih podataka o nekromantiji ostavio je Robert Masselo ,nagrađivni publicista i autor u svojoj knjizi „Podizanje pakla kratka istorija crne umetnosti i oni koji su se u usudili da je praktikuju“.Knjiga sadrži detaljne opise ,pripremu za same rituale ali i jasno stavaljanje do znanja da su praktičari zaista skrnavili grobove,eshumirali tela i izgovarali magične reci. Podaci govore da je npr u Španiji nekormantija bila podučavana isto kao i druge veštine u muzolejima i grobnicama. Sam čin simpaticke pripreme kod nekih nekromancera uključivao je izoloaciju na određeno vreme od profanog sveta,na taj način što bi nalazili melanholičnu atmosferu ,sličnu onoj koja vlada u svetu tame,pećine ,groblja,crkve,ili kuca pokojnika kako bi se adaptirali za sam ritual.Prema folklornim predanjima lokacije za izvođenje ovakvih rituala bile su pre svega groblja,gde se verovalo da duša pokojnika obitava godinu dana nakon smrti,a kasnije je sve teže bilo prizvati određenog duha ako ne i nemoguće.Takođe,napušteni manastiri,crkve,raskrsnice,ili šume gde niko nije mogao da lako priđe su bili mesta gde se verovalo da se ukršta svet živih i mrtvih i da je lakše prizvati duha.

 

Ipak sama priprema za podizanje tela,koja je i bila najskandalozniji obred u istoriji magičnih umetnosti,jeste trajala devet dana uz određeni vid komplementacije sa svetom mrtvih.Nekromanceri su ostavaljali svoju odeću i ublačili ukradenu sa leša pokojnika,strogi vidovi pripreme  su podrazumevali komzumaciju beskavnog hleba ,pijenje soka od crnog  nefermentisanog grožđa,konzumacija mesa bez soli,u nekim slučajevima i mesa psa koji su bili pratioci boginje podzemlja,boginje Hekate.Sama priprema je podrazumevala prazninu i očaj podzemlja ali i vrstu komplementacije na svet mrtvih.

 

Najbolje vreme za izvođenje ovih ritula bila je ponoć,naročito ako je noć bila ispunjena kišom vetrom ili olujom.Sa određenim varijacijama u praksi,ipak je suština ritula podrazumevala  osvetljenje scene bakljama ,paljenjem vatrenog kruga oko groba i paljenjem jakih biljaka kao sto je mandrake,opijum,aloja koji bi pojačale intenzitet morbiditeta.Nakon skrnavljenja grobnice i eshumacije tela ono je postavljano glavom na istok u pravcu u kom se uzdiže Sunce,a udovi razapeti  simbolišići Hristovo raspeće.Nakon toga ,magičar bi dodirnuo tri puta telo sa svojim štapom i krenuo i nkantaciju reči iz svog grimora“Preme vrlini Svetog Vaskrsenja,i agoniji prokletih,pričam i zapovedam ti duh-ime osobe-pokojnog ,da odgovoris na moje zahteve …“.

Nesumljivo, nekromantija je bila jedna od najopasnijih ,najesktremnijih i najozbiljinih magijskih poduhvata,ne toliko zbog činjenice da su sami rituali već bili razrađeni i od kulture do kulture se tek pomalo razlikovali u praksi,već zbog samog krajnjeg cilja ritula koji je podrazumevao podizanje mrtvih,ali i mogućnost podizanja samog Pakla-Đavola.pripreme za rituale bi ukljucivale  svece,talismane,palice.Važilo je pravilo da ako se želi podići telo pokojnika da ono mora biti ne starije od godinu dana, inače bi se prizvao neki drugi duh .

Ako bi sve počelo kako treba duh bi dao odgovore na sva pitanja koja su mu bila postavljena,Od predviđanja budućnosti ,otkrivanja zakopanog blaga,do otkrivanja raznih misterija,zločina ,-upravo je ovaj segment bio opravdanje klericima u srednjem veku za praktikovanje nekromantije,da se njome mogu rešiti svakodnevni problemi,do, recimo ,odgovora koja se tiču same smrti pokojnika,naročito ako se radilo o samoubistvu,razlogu samoubistva,kako se duh oseća u svom posmrtnom hodu i kuda ide dalje.Motivi čarobnjaka za izvođenje ovih rituala bili su raznoliki od pohlepnih do onih čistijih,kao sto je odlazak voljene osobe na onaj svet sa kojom je neko hteo uspostaviti naknadni kontakt.

Nakon saslušanja duhu je bilo obećano kao nagrada da ga niko neće više uznemiravati na ovakav način a da bi to osigurao čarobnjak bi nakon ceremonije spalio telo ..i duh je to znao!

Napomene i opasnosti

Ono što se više puta spominje u svim opisima ovih rituala jeste “ Ako bi sve počelo dobro..“Mnogi praktičari počev od starih Grka pa do srednjovekovnih  izvođača upozoravaju na opasnosti ovog rada.Lajt motiv koji se može pronaći u gotov svim upustvima jeste“ Ne uznemiravaj smrt“.Razlozi za ovo su preveliki..Pre svega ,mrtvi nisu vojska koja jedva čeka da ih pohlepni nekromanceri podignu i maltretiraju za svoju dobrobit.Većina grimora i praktičara savetuje komandovanje i potčinjavanje duhovima umrlih što sa sa jedne humane tačke gledišta predstavlja skrnavljenje nedužnih duša nakon smrti.Takođe,rizik ovakvih crnomagijaških obreda jeste što mnogi duhovi,mogu biti izuzetno besni i ljuti,treba biti vešt da bi se njima naredilo i potčinilo ih svojoj volji,Zatim ,možda najopasniji deo jeste što se duh po ispoljavanju najpre detektuje u oblasti izvan tela,nakon čega čarobnjak narađuje duhu da se vrati u svoje telo i oživa ga.Ukoliko čarobnjak nije vešt u tome, prizvani duh može napasti samog praktičara i zaposesti njegovo telo.Takođe ,prisustvo astralnog leša koji želi još jednom da oživi,podrazumeva opasnost po vitalnu energiju samog praktičarate..Veruje se da se mrtvi mnogo puta manifestuju poput zveri uz uzasne krike,upravo zbog prisile da se vrate u svet živih.Dakle svaki materijal koji se nađe na ovu temu,predstavlja jednu veliku opasnost po onog ko bi se usudio da izvodi,a stvar je još gora sto se pravi praktičari nekromantije smatraju izumrlim.

 

Najpoznatija priča o Sektusu sinu Pompeja Velikog

Jedna od priča  koja se najviše spominje a povezana je sa nekromantijom,jeste priča iz prvog veka,ne, o  Sektusu ,sinu Pompeja Velikog koji je tražio pomoć veštici Erihto ,kako bi dobio odgovor na pitanje vezano za ishod bitke ali i kampanju njegovog oca,za vladara rimskog carstva. Veštica je živela na groblju ,okružena kostima i pogrebnom opremomi do koje se uputio Seks ,sin Pompeja velikog koji je u to vreme vodio bitku da postane vladar rimskog carstva i interesovao ga je ishod same kampanje,U ovom užasavajućem ritualu ,koji navode istorijski izvori,Sekstus i veštica su najpre morali da na obližnjem bojnom polju pronađu odgovarajuće telo vojnika ,kome su grudi i grlo ostali netaknuti nakon smrti kako bi mogli da ga ožive i da im da odgovor.Nakon pronalaska tela odvukli su ga u obližnju pećinu,aearichto je naredili Sekstusu da izvadi unutrašnje organe vojniku i da ne mestu iznad srca napravi rupu,  gde će ona staviti određene biljke kako bi prizvala duha i reanimirla telo.

Nakon toga pristupila je prizivima Hermesa,vodiča mrtvih,Harona koji prevozi mrtve preko reke Styx,Hekate,Perspeone,Haosa, i sve ih je podsetila da im je u svojim crnomagijaskim aktivnostima darovala krv na oltaru.Zanimljivo je ako pogledamo korespondenciju sa nekim savremenim ritualima visoke ceremonijalne magije,da se upravo obraćenjem nadređenima priziva i zahteva dovodjenje odredjenog potcinjenog duha u magičarevu stvarnost.Sekstusu je bilo naređeno da detektuje duh vojnika koji se pojavio dok ona peva,a kada ga je detektovao komandama i naredbama duh je ušao u vojnikovo telo i podigao ga.Jedna od opisanih scena govori upravo o opasnostima ovakvih rituala da je duh odbijao da uđe u telo,ali ga je veštica komandama i pretnjama mučenjem u paklu primorala da to uradi,Odgovor koji je Sektus dobio jeste smrtan ishod i preuranjenu njegovu smrt kao i propast same kampanje ali je bio zadovoljan sto je dobio istinsku,iako nesrecnu vest. .

Teodosijev zakonik i stav hrišćanstva

Ako sagledamo ovakve ritule paganskog sveta,koji su dakle,uključivali i skrnavljenje grobnica i ljudskih tela,nije ni čudo da je Teodosijev zakonik –„Codex Teodosianus“ ,objavljen 438 godine,  strogo osudio i nekromantiju stavio pod jednu od zabranjenih zona delovanja stanovništa i uopste duhovne prakse. „Codex theodosianus“ je najopseznija kodifikacija rimskog prava od vremena Zakona dvanaest tablica i nastojanje da se rimsko pravo primeni u kulturnim,političkim i ekonomskim okolnostima  kasne antike.Znam da se mnogi čitaoci prvi put susreću sa odredbama ovog zakona,pa ću zbog razumevanja hrišćanske netolerancije prema svakoj vrsti magije,divinicije,kontakta sa mrtvima,kao i popularnim čarolijama,navesti deo,koji navodi šta su zabranjene magijske aktivnosti

Prema „Teodosijevom zakonu“ u magiji postoji devet vrsta aktivnosti

-Vračanje

-Astrologija

-Vršenje dela u paganskim hramovima i klanjanje paganskim bogovima

-Posedovanje tajnih magijskih knjiga

-Proizvodnja i upotreba amuleta

-Nekromantija

-Umetnost magije

-Magična upotreba skrivenih reči i simbola

-Stvaranje ljubavnih napitaka

Smatrano je da je duhovna praksa usko povezana sa duhovima mrtvih  ili duhovima tame,i samim tim su upravo ove duhovne prakse najstrožije zabranjene i stavljene pod jeres.Nekromantija je od strane hrišćanske doktrine uvek smatrana demonskom i vrstom pakta sa Đavolom.

Srednjovekovna praksa-crna magija

Srednjevekovna praksa nekromantije je bila kombinacija egzorcizma izvedenog iz hrišćanskih i jevrejskih učenja i arapskih izvora,pa je podrazumevala i upotrebu faza Meseca,dana i vreme.Ovakvi primeri koji su uključivali i ponude i žrtve su najbolje opisani u „Minhenskom priručniku demonske magije“ i za razliku od starogrčkih rituala gde se pozivao duh pokojnika,ove prakse su u svojoj biti bili crnomagijaške i koristile se za prizivanje demona-podizanje pakla-nigromantija.

Agrippa je u svom delu „De occulta philossophia“ izvršio podelu nekromantije na dve kategorije

-nekyomantia koja predstavlja čin podizanja mrtvog tela i uključuje upotrebu krvi u ritualima

-skiomantia-u kojoj samo dolazi do eksteriorizacije –pojavljivanje senke duha koji je prizvan,i ovom vrstom okultne prakse bavio se okultista i astrolog engleske kraljice Elizabete,John Dee.

 

 

U savremenom dobu postojeće prakse Voodoo,Santeria,praktikuju nekoromantiju,ali i afro brazilska religija Kumbanda, praksa tesno povezana sa duhom Pompa Gira koji se u ovom svetu smatra glasnikom najvišeg i božanstva koje poseduje dušu.Generalno pravih nekromancera danas nema,njihova prava definicija bi po svim magijskim elementima bila-crni mag.Danas se rad sa dušama umrlih uglavnom praktikuje kroz vidove koje podrazumevaju uspostavljanje medijumskih kontakata putem Uidza table,ali i na raznim spiritualnim seansama za koje takođe postoje razna upustva,ali ono što je jako bitno jeste da uznemiravnje mrtvih i ovim putem neretko ima teške posledice po praktikanta,koji oni izbegavaju da kažu.

 

 

Reč autora

Ono što mi je dužnost  da upozorim,s obzirom na činjenicu da se ovaj sajt bavi pre svega očuvanjem etnološkog blaga sveta,ali i izražavanjem okultnih i ezoteričnih uvida jeste da se na internetu mogu, od strane nekih autora ,koji se deklarišu kao pripadnici Vika neopaganskog pokreta,mogu naći nepotpuni ,ali i jako opasni poduhvati i preporuke za bavljenje nekromantijom,na način izvođenja ovog dela magijske prakse,kroz snove,preko ogledala,na groblju ili raskrsnicama.Smatram nekorektnošću da se ovakvi nepotpuni rituali iznose i predlažu kao vid komunikacije sa mrtvima,ispisivanjem određenog imena pokojnika,s obzirom da je u srednjem veku ,bilo poznato da je potrebno bar deset  godina magijske prakse kako bi se oni koji su se bavili ovom praksom krenuli i u praktičnu primenu. Nekromancija je onda kao i danas bila rezervisana , samo za poklonike crnomagijaskih pokreta,što se jasno mora staviti do znanja,i da neiskusna primena ove prakse,osim moralnih i etičkih normi,može dovesti do posledica na spiritulani svet samog čoveka.

Takođe,primećujem da sajt koji važi za lidera u svetu neopaganizma Patheos pagan,bez pardona,u danima pred Shamhain,ili Noć veštica,promoviše nekromantiju,izostavljajući ove najskandaloznije delove samog rituala koji je podrazumevao i skrnavljenje grobova i eshumaciju tela,ali zato u raznim tekstovima daje instrukcije da se ostave ponude onima koji vladaju podzemljem i čija su imena korištena u samoj inkantaciji(pevanju,prizivanju) duhova umrlih osoba.Ne znam za razloge ovakvog liberalnog pristupa ovim temama,ali smatram da veština i eventualna provokacija duša umrlih ,nije za neuke niti za zabavu,ma koliko god bila očekivana benefit.Dakle,nekromantija nije igra i nije svačiji prag percepcije isti,što je najgore iz navedenih  istorijskih primera možemo videti da su to jako opasne magijske veštine,da može poći po zlu,da se može umesto duha osobe prizvati neki drugi duh ,da oni znaju biti besni,da je jednostavno za takve situacije potrebna veština vladanja,i ne znam odakle smelost pojedinim autorima i sajtovima da navode interesente za paganizam na nestručno koristenje ili provociranje ove veštine.Iz razloga poštovanja prema čitaocima sajta nećemo postavljati najmonstruoznije fotografije ovih poduhvata.

Fejsbuk Komentari
Baner

2 KOMENTARA

OSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo vas unesite vaše ime ovde