Lik Satane u Danteovoj „Božanstvenoj Komediji“

Dante Aligijeri (1265-1321) jedan je od nezaobilaznih književnih klasika, u tom smislu da je njegovo stvaralaštvo jedan od vrhunaca ljudskog književnog opusa. Djelo koje mu je podarilo besmrtnost svakako je Božanstvena komedija, iako je napisao još djela i neka od njih su od izuzetnog značaja za proučavaoce istorije književnosti. Svoje kapitalno djelo Dante je pisao od 1308. godine, a završio ga je 1320. svega godinu dana prije smrti. Danteova prvobitna zamisao bila je zapravo da imenuje djelo Komedija, zbog tadašnje književne konvencije kada je svako djelo koje započinje nesrećno, no ima srećan kraj, smatrano upravo komedijom. Pridjev božanstvena (divina) nadjenuo je Bokačo tokom svojih javnih interpretacija djela, te se naziv konačno ustalio kao Božanstvena komedija (Divina Commedia).

Dante, autor ovog djela, sebe je postavio na mjesto protegoniste ovog italijanskog epa. Na neki način djelo možemo smatrati autofikcijom, u smislu da Dante piše o sopstvenom zamišljenom putu kroz zagrobni život. Njegova misao uobličena je srednjevijekovnim shvatanjima odnosa između zemaljskog života i metafizike, dakle između ovostranog, doživljajnog i onostranog, zagrobnog. Naravno, teološka shvatanja su učenja katoličke crkve 14. vijeka u Italiji. Djelo je izuzetno slojevito, te se Dante ne bavi samo kritikom licemjerstva klera, nego uvodi i kompleksnu strukturu alegorija i simbola. Kao veliki učenjak, Dante je stvorio djelo sa savršenom metrikom, pisano uzvišenim stilom u endekasilabu sa postojanom ulančanom rimom. Naglašena je važnost broja tri – Božanstvena komedija ima tri dijela, svaki dio broji 33 pjevanja, stofa ima tri stiha, devet krugova Pakla, Čistilišta i Raja su rezultat množenja broja tri sa samim sobom,… Broj tri je jasna aluzija na Sveto Trojstvo, hrišćansku dogmu utvrđenu u 4. vijeku na saborima, prema kojoj je jedan Bog u trima ličnostima  – Otac, Sina Isusa Hrista i Svetog duha. Važni su i brojevi deset (Pakao i Raj, pored standardnih devet krugova, broje pretpakao i Eden tj. Zemaljski raj) i sto (modifikacija broja deset množenjem sa samim sobom, tadašnjim vjerovanjem u savršenost ovog broja, intertekstualna veza sa Bokačovim Dekameronom koji sadrži ukupno sto novela).

Samo djelo tematizuje Danteov put kroz zagrobni život, pri čemu on prolazi prvo kroz Pakao, pa kroz Čistilište dolazi do Raja. Danteov vodič kroz Raj je Beatriče, njegova zemaljska ljubav, koja po Božijoj volji nalaže Vergiliju da dovede Dantea do Raja tj. do nje, a ona će da odvesti skroz do Boga. Vergilije je jedan od najvećih pjesnika Starog Rima, izuzetno poštovan u Srednjem vijeku zbog tumačenja jedne od njegovih pjesama prema kojemu je Vergilije najavio rođenje Isusa Hrista.[1] No, Vergilije, rođen prije Isusa Hrista, umire kao paganin i stoga mu nije dozvoljen ulazak u Raj, a osuđen je na vječnost u prvom krugu Pakla. Lik Vergilija uveden je kao Danteov pjesnički uzor i autoritet koji ga vodi kroz užase i patnje Pakla, a predstavlja alegoriju razuma i mudrosti. Beatriče, sa druge strane, predstavlja alegoriju teologije, ona je božanstvena mudrost, bezgrešna za vrijeme zemaljskog života, te joj je dato sa spozna tajnu života, smrti i božanske ljubavi. Uz Beatriče, u posljednjem krugu Raja (Empirej) smještene su najvažnije ličnosti katoličanstva koje su zaslužile spoznaju – Isus Hrist, Presveta Djeva Marija, Sv. Jovan Krstitelj, Adam, i drugi. Ostaje nepoznato kako je tačno Dante ušao u Pakao tj. kako počinje njegovo putovanje. Čitaoci ga u prvom poglavlju, koje ima funkciju uvoda u ep, zatiču u mračnoj šumi u trenutku kada se Dante budi iz sna. Zatim sreće Vergilija koji mu objašnjava koji zadatak moraju da ispune, te ga vodi u Pakao.

Za rasvjetljavanje lika Satane i svega što on predstavlja, važno je objasniti prostornu organizaciju Pakla. Naime, poznato je da Pakao je građen od jednog pojasa pretpakla i devet krugova. Pretpakao je mjesto gdje obitavaju žalosne duše koje nisu dobile ni pogrdu ni pohvalu, bili su neodlučni za vrijeme života na zemlji, pa ih odriču i Raj i Pakao. Do Pakla se dolazi prelaskom rijeke Aheront pomoću lađe kojom upravlja sijedi starac Haron. Vergilije se poziva na Božije ime i njegovu odluku, te ih Haron prevozi. Dante se nakon prelaska rijeke ponovo budi zbog glasnog tutnja, ovaj put u Paklu i Verglije je uz njega. U sedmom pjevanju Božanstvene komedije Vergilije izlaže logiku rasporeda duša u krugove Pakla. Od prvog do petog kruga je takozvani Dornji Pakao, a od šestog kruga do samog kraja devetog je takozvani Donji Pakao. Podjela na gornji i donji ustanovljena je na osnovu načina na koji je duša koristila svoj razum. U Gornji Pakao smještene su duše koje su griješile iz strasti, dakle razum im je bio pomućen i nedovoljno jak da se suprotstavi grijehu. Tu su 1. oni koji nisu poznavali hrišćanskog Boga, kao npr. Vergilije; 2. ljubavnici koje je šibala vatra strasti; 3. proždrljivci; 4. škrtice i rasipnici; 5. srditi i ljenjivci. Donji Pakao je vječno mjesto za duše koje su svjesno koristile razum u cilju zla, udaljavajući se od božije ljubavi i pravde.

[1] Riječ je o jednoj od Vergilijevih Ekloga – pastirskih pesama. Dakle, četvrta ekloga, od ukupno deset napisanih i sačuvanih, tematizuje rođenje djeteta koje će vratiti takozvani Zlatni vijek – period apsolutnog blaženstva, ugodnog života na Zemlji. Prema drugim tumačenjima, Vergilije je pisao o caru Oktavijanu Avgustu ili pak o novorođenog djetetu bliskog prijatelja.

Greške razuma se smatraju težima, te su i kazne teže i bolnije. Tu su smješteni: 6. oni koji nisu vjerovali u besmrtni život duše – jeretici i epikurejci; 7. nasilnici protiv sebe, prirode i Boga i prirode; 8. varalice (prema grijehu i kazni smješteni u 10 rovova); 9. izdajnici (podjela na četiri pojasa: izdajice rodbine, grada/države, gostoprimstva i dobročinitelja).

Satana je smješten na samo dno Pakla, u četvrtom pojasu devetog kruga Pakla. On je jedan od izdajica dobročinitelja, kao Juda, Brut i Kasije. Deveti krug je okovan vječnim ledom, jer je to prostor potpuno lišen Božanske ljubavi i toplote. Susret Dantea i Vergilija sa Satanom zauzima zapravo jako kratak dio Božanstvene komedije, opisuju ga svega tri tercine. U djelu je imenovan kao Lucifer, sa jasnom konotacijom na latinski korjen riječi lux, lucis, f. – svjetlost. Dante ga još naziva Disom (po uzoru na Vergilija koji je tako nazvao vladara pakla) i Belzebubom, oboje u značenju Đavola. Lucifer u Božanstvenoj komediji je nekada bio najljepši anđeo, heruvim, i bio je najbliži Bogu. Sada se nalazi na dnu Pakla, u samom središtu Zemlje, što se vezuje za priču o Luciferovom padu. Njegov grijeh je bila oholost. Doveo je u pitanje Božiju odluku i volju jednostavnim gestom podizanja obrve. Zbog sumnje u Tvorca, Lucifer, kao načelo zla i okretanja protiv Boga, smješten je dijametralno suprotno od svog prvobitnog položaja. Bio je najbliži Bogu, sada je najudaljeniji. Bog je izvor svjetlosti i života, a Lucifer je pozicioniran u tamu, led, grijeh, patnju i smrt. Postojana je antiteza Lucifera naspram Boga: ružan je kao što je Bog lijep, taman kao što je Bog svijetao, nekada najljepši anđeo, sada najgroznija nakaza. Iz leda se vidi Luciferov gornji deo tela, a noge se protežu u drugu polovinu Zemlje. On je gigant, gorostasna figura, no od prvobitnog bića ostao je samo kvantitet, ne i kvalitet. Lucifer ima tri lica, prema principu korišćenja broja tri u svrhu prizivanja slike Svetog Trojstva. Njegova tri lica imaju različite boje: prednje lice je crveno, jer je na toj strani kažnjen Juda, koji je počinio izdajstvo iz ljutine. Drugo lice je crno, zato što je Brut ubio Cezara iz gluposti. Treće lice je beličasto-žuto, zato što simbolizuje nemoćnu zagriženost koja je navela Kasija na izdaju i ubistvo. Ova tri grešnika Lucifer melje zubima, svako lice ima vilicu koja žvaće jednog od grešnika. Ljutnja, glupost i zagriženost, grijesi ove trojice, su izvor izdaje i vode u Luciferove čeljusti. Judu žvaće kompletno, jer je njegova izdaja najteža. Kažnjavanjem ove trojice Dante povezuje ideju izdaje carstva sa idejom izdaje Crkve – on je bio politički izrazito aktivan i angažovan, te su mu bili važni autoriteti i svjetovne i crkvene vlasti. Pod svakom glavom Lucifer ima golema krila, koja su gola kao krila šišmiša. On maše i njihovo gibanje proizvodi hladan i oštar vetar. Na taj način je hladnoća devetog kruga vječno osigurana, a lucifer je istovremeno žrtva i krvnik. On je nepokretan, sprovodi samo Božiju volju poput nekakve mašine. Lucifer je samo mehanizacija, on više nema ličnost, preostala je samo slika grijeha. Pritom, Lucifer plače iz svih šest očiju, jer iako je zao i muči druge, njega samog muči žalost što je tako duboko pao: Niz tri brade, mlaz suza i slina se slivao.

Dante ne daje detaljan, produbljen opis Lucifera. On koristi topos neizrecivosti, stilski postupak kojem pribjegava kada ne može da opiše toliku krajnost sa kojom se susreo. Ovaj postupak se često koristi u Raju, jer je to prostor kojim prost ljudski razum ne može ovladati čak ni na nivou prostog shvatanja, pa ga tako ne može ni opisati. Lucifera nije u stanju da opiše u svoj njegovoj odvratnosti, kao apsolutni kontrast Božijoj ljepoti. Najveće dobro i najveće zlo prevazilaze jezičke mogućnosti. Takođe, Dante i Vergilije ne stupaju u razgovor sa Luciferom, niti ostvaruju prisan kontakt. Oni su užasnuti, ali moraju ići dalje, jer je iza Lucifera prolaz koji vodi ka Čistilištu. Vergilije iznosi Dantea, koji od straha i užasa kojima je svjedočio više nije u mogućnosti da racionalno prosuđuje ni da potpuno kontroliše motorne funkcije. Oni prelaze preko Luciferovih leđa, te se dalje spuštaju, no u toku silaska dolaze do tačke preloma. Stvari se okreću i oni se odjednom penju. Prolaze kroz pećinu, a na izlazu ugledaju zvijezde – znak nade i spasenja.

Jelena Popović

Literatura:

• Aligijeri Dante, Božanstvena komedija, preveli M. Kombol i M. Maras, Zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1976.
• Đulio Feroni, Istorija italijanske književnosti, CID, Podgorica, 2005.
• Erih Auerbah, Mimezis, „Farinata i Kavalkante“, Nolit, Beograd, 1978.
• Frančesko de Sanktis, Povijest talijanske književnosti, preveo I. Frangeš, Matica Hrvatska, Zagreb, 1955.