Ako ti je priča o maloj Sari, Jevrejki iz Bruklina, bila po malo jezovita, možda će sledeća da bude još strašnija. Vreme zbivanja ove priče je 13. vek, a mesto Španija. Jedan mladi katolički monah po imenu Manegold, sa dalekog severa Evrope, bio je određen za put na Jug zbog učenja Hebrejskog i Grčkog jezika, dva od tri sveta jezika Hrišćanstva. Tek zaređen u benediktanski red, pun vere u Hrista i u svoju misiju, mladić je – kako nam govori »Enciklopedija Demonologije« Hansa Holcera – krenuo putem daleke Kordobe, smeštene u Južnoj Španiji. Drevni grad, koji su osnovali još feničanski trgovci, zavičaj rimskih careva Trajana i Hadrijana, bio je, u to vreme, najveći centar učenosti zapadnog sveta ― Islamskog, Jevrejskog i Hrišćanskog. Tek preoteta od Muslimana, Kordoba je još dugo ostala utočište najvećih tadašnjih mistika, hermetičara i magova sve tri vere, nudeći u svojoj čuvenoj biblioteci preko petsto hiljada knjiga iz svih mogućih oblasti.
U taj znameniti grad je stigao i mladi Manegold, pun oduševljenja i želje za podvizivanjem i sticanjem znanja. Smestivši se u jedan benediktanski samostan pored grada, na samoj ivici smrtonosne litice, vredno se bacio na izučavanje jezika i gramatike pod vođstvom svojih novih učitelja. Dnevni red mu je bio veoma strog i oštar, kao i kod svih isposnika i monaha: buđenje nešto posle dva u jutro, beskrajne molitve i služenja Bogu, poslušanje koje je podrazumevalo fizički rad, veoma oskudna ishrana, i dugi sati učenja u samostanskoj biblioteci, čiji su prozori sa litice gledali pravo na blistave tornjeve grada. Svrha takvog života je bila da se slome sve zemaljske strasti i da se duša usmeri ka meditaciji u božanskim stvarima. Čilog i vedrog karaktera, snažne telesne građe, Manegold je u prvo vreme sa lakoćom ispunjavao sve svoje obaveze. Ubrzo je, međutim, nastupila kobnapromena…
Jedne noći desilo se u njegovoj tesnoj ćeliji nešto neopisivo. Kao da se sâm božanski duh spustio na njega, uzneo ga u nebo i tamo uronio u neverovatno blaženstvo! Samo što je taj „božanski duh“ imao ženski lik, a siroti Manegold se probudio u ranu zoru sav zbunjen i mokar ― i to ne samo od znoja. Posramljen zbog „greha“ koji je počinio, nikome, pa ni svom ispovedniku, nije prijavio svoje prvo iskustvo Astralnog seksa.
Kao i maloj Sari, tako je postepeno i Manegoldu iz noći u noć počela da se pojavljuje u snovima prelepa devojka, neodoljiva i razuzdana, koja ga je sve do svitanja vodila stazama slatkog užitka. Kadkada ih je bilo dve ili tri, a kadkada bi mu dolazila cela grupa. Rezultat je bila redovna noćna erekcija i sve veća iscrpljenost sa kojom se mladi kaluđer u jutro budio.
Problem nije bio samo u tome što je Manegold naglo popustio u obavljanju svojih dužnosti, pogotovo u savlađivanju teškog gradiva i teške literature. Mnogo je veća nevolja bio strašan teret griže savesti zbog „kršenja“ monaškog zaveta na čednost i zbog veoma negativnih predstava koje je o seksualnosti gajila hrišćanska kultura. Kada je mladi kaluđer najzad skupio hrabrost da prizna svome ispovedniku šta ga muči, bio je oštro ukoren. Ispovednik nije hteo da prihvati mladićeva beskrajna uveravanja da mu „vlažni snovi“ dolaze potpuno protiv volje i da nema načina da ih odagna. Protumačio je to kao plod Manegoldovih grešnih misli i želja i nametnuo mu je još strožiju disciplinu.
Noćno mučenje nije prestajalo, nikakve molitve, nikakav post nili bdenje nisu mogli da oteraju te razuzdane ženske utvare koje su se obrušavale na mladića čim bi zapao u san. Njihove čari su bile neodoljive, hipnotičke, da bi se uvek pretvarale u pakao. Monah je posle nekog vremena postao mršav kao avet, fizički i psihički oronuo, potpuno nesposoban da se uključi u svakodnevnu stvarnost kao da je njegov um preko dana ostajao zarobljen u demonskim noćnim orgijama. Kada bi se onako ispijen i bled pojavio na ulicama Toleda, prolaznici su ga posmatrali sa željenjem ili bi ga zaobilazili u širokom luku, dok su se trgovci smeškali i dobacivali jedni drugima: »Lilit, Lilit«. On ih je gledao u čudu jer mu to ime nije značilo baš ništa.
Ova nepodnošljiva situacija je okončana na tragičan način. Jednog jutra, obuzet ko zna kakvim mračnim mislima, Manegold je skočio sa svog sedišta u biblioteci i zaleteo se u prozor. Staklo je puklo u hiljade delića, a nesrećni Manegold se sunovratio niz liticu nad kojom su bili prozori biblioteke. Stroga disciplina i nerazumevanje ostalih monaha sa jedne strane, a demonski noćni napadi sa druge strane, oterali su ovog čoveka u smrt, mada su za njegov problem postojala i druga rešenja.
Ovo je jedna tipična priča iz srednjovekovnih anala, ali u njoj nalazim obilje sličnosti sa temom koju u ovoj seriji obrađujem. Šta se, u stvari, desilo Manegoldu? Manje-više isto što se desilo i Sari, samo što se to nekada objašnjavalo drugačijom pojmologijom. Jednom prosečnom srednjovekovnom čoveku izraz »Astralni seks« ne bi značio apsolutno ništa. Ali, ako biste mu spomenuli Lilit, Inkube ili Sukube, bilo bi mu odmah jasno koliko je sati. U kratko, Manegold je bio seksualno uznemiravan na astralnom nivou, samo što su njegovi napasnici bili drugačijeg tipa nego u Sarinom slučaju, gde je to, videli smo, bio običan čovek koji je primenjivao crnu magiju.
Kada govorim o astralnom seksualnom napadu koji ne potiče od čoveka, već od neljudskih demonskih bića, onda se kao prva asocijacija javljaju dve reči: »Inkubus« i »Sukubus«. Obe su latinskog porekla i označavaju demone Požude, koji seksualno zlostavljaju ljude u snovima, to jeste na astralnom nivou Zemlje. »Incubus« na latinskom znači bukvalno »Onaj koji leže u krevet sa vama« i tim imenom su još ranohrišćanski demonolozi nazvali demona koji spopada žene, najčešće monahinje po manastirima.
Uporedi ovu reč sa medicinskim pojmom »Inkubacija«, koji označava vreme potrebno da mikroorganizam „odleži“ u vama da bi izazvao bolest. Sa druge strane, »Succubus« znači odprilike isto što i »Incubus«, sa tim što prefiks sub- daje ovoj reči nijansu značenja »Ona koja leže ispod vas«, ciljajući očigledno na demona ženskog pola. U skladu sa time, Sukubus je ženski demon koji spopada u snu muškarce, pretežno monahe. Drugim rečima, Inkubusi astralno siluju žene, dok Sukubusi astralno siluju muškarce. Siroti Manegold je, obzirom na ovo, bio žrtva jedne ili više Sukubusa.
Srednjovekovna uobrazilja je bila bukvalno opsednuta ovim bićima. Tako veliki hrišćanski autoritet Albert Veliki (13. vek) sumorno izjavljuje: »Postoje mesta na kojima jedan muškarac teško može da prenoći, a da ga ne spopadnu Sukubusi«. Učeni teolozi su na široko raspravljali o tome kako to da demoni, za koje se verovalo da su bespolni, mogu da stupaju u seksualne odnose, bilo sa muškarcima ili sa ženama. Ljudi za koje se mislili da su žrtve Inkubusa ili Sukubusa su nosili žig javnog srama, jer je njihova nevolja tumačena kao znak njihove prevelike grešnosti. Naivni puk je čak verovao da na taj način može i da se zatrudni, a da se kao plodovi te neprirodne veze rađaju monstruozna čudovišta. Što je čovek bio skloniji razvratnom životu, to je bila veća i opasnost da padne u ruke demonima požude. Sa druge strane, više od običnih ljudi toj istoj opasnosti su bili izloženi i monasi, koji su svojim podvižničkim životom besprekidno provocirali Luciferove snage da ih iskušavaju.
Ali, vera u Sukubuse i Inkubuse nije rezultat samo raspojasane srednjovekovne histerije i ugušenog sistema vrednosti koji je nametalo Hrišćanstvo. Mnoge drevne civilizacije su imale svoje sopstvene verzije pohotnih demona koji napadaju ljude u snu.
Tako je starim Asircima strah u kosti uterivala izvesna Lili, seksualno nezajažljiva demonica koja je noću spopadala muškarce, a iz koje se kasnije razvio lik Lilit. Grci su imali svog Pana, Silene, Satire i Nimfe, a Rimljani Fauna, Lemure, Larve. Rimski pisac Varon, za primer, piše o narodnom verovanju da bog Faun muči ljude lošim snovima. Sva ova imena za većinu savremenih nauka nisu ništa više od svedočanstava o čovekovoj mitotvoračkoj snazi, o „primitivnim“ pokušajima da se objasni složena stvarnost koja ga je okruživala. Ja, sa druge strane, slutim da se iza tih imenu kriju stvarna, raznolika astralna bića i pojave koje je klasifikovao i opisao Čarls Vebster Lidbiter, a koje su se u različita vremena ljudima javljale u različitim oblicima.
Da vidimo, konačno, ko se krije iza imena Lilit. Zašto su se oni jevrejski trgovci onako smejuljili i jedni drugima došaptavali njeno ime? Šta je to što su oni znali, a što nesrećni Manegold nije mogao da shvati? U Srednjem Veku je bilo veoma rašireno uverenje da su Inkubusi i Sukubusi deca drevne jevrejske demonice po imenu Lilit. Ona je jedan od, da tako kažem, arhetipnih demona cele zapadne kulture, otelovljenje čovekove dubinske pohote i žudnje da zameni Boga na Njegovom položaju.
Po jednoj jevrejskoj tradiciji, Lilit je noću napadala novorođenu decu. Sve dok ne napuni osam godina, dete je bilo u opasnosti da strada kao žrtva ove demonice. Običajena zaštita od ovoga je bila da se oko dečijeg kreveta iscrta magijski krug, a da se komadom uglja na zidu napiše »Adam i Eva teraju Lilit«, dok bi se na ulaznim vratima napisale tri reči: »Sanvi, Sansanvi, Semangelof«.
Ali, spopadanje novorođene dece nije bila njena jedina stručnost. Ona je, takođe, napadala muškarce koji su spavali sami, zavodila ih je u snovima i tako im je otimala životnu energiju. Od tuda i rabinska izreka da čovek koji ne spava sa svojom suprugom spava sa Lilit. Upravo ovaj njen aspekt je postao najpoznatiji i doveo je u vezu sa Inkubusima i Sukubusima. Jedan od starih jevrejskih mitova nam kažu da Adamova prva žena nije bila Eva nego Lilit, koju je Bog stvorio od blata i mulja. Dok je ljudska vrsta proistekla tek kasnije, iz Adamove veze sa Evom, Lilit je Adamu, u tom „prvom braku“, izrodila soj demona.
Adam i Lilit nisu bili srećni supružnici, Lilit je bila previše „slobodoumna“: smatrala je sebe u svemu ravnom Adamu, nije želela da mu se podčini kao poslušna supruga, a pogotovo ju je nerviralo što je u njihovim ljubavnim zagrljajima ona morala da bude ispod Adama. Jednom kada je on pokušao da je navede na taj položaj, ona se otrgla i pobegla. Adam se požali Bogu, a On posla za njom tri Anđela po imenu Sanvi, Sansanvi i Semangelof, da je pronađu i da je vrate mužu. Anđeli su je pronašli na obali Crvenog Mora, i to u ni malo čednoj pozi: tu se već danima sparivala sa mnoštvom pohotnih demona i upravo rađala novi soj demonske dece zvane »Lilin« ili »Liliot«, stotinu njih dnevno. Kada su je pozvali da se vrati Adamu, ona glatko odbi, ali je zato obećala Anđelima, koji su joj bili dragi, da će u buduće vreme da poštedi svakoga ko bude pored sebe imao ispisana njihova imena.
Tako je Lilit prešla u suprotni tabor, a Bog je bio prinuđen da Adamu stvori Evu kao zamenu. Od tog vremena, kako neki smatraju, funkcioniše taj temeljni arhetip u psihologiji žene: Eva simboliše dobru i čednu ženu, uzornu suprugu i majku, a Lilit raspuštenicu i prostitutku koja muškarcima „pije krv“ kroz seksualno opštenje. Njena deca, Inkubusi i Sukubusi, lete svetom u rojevima i spopadaju usnuli ljudski soj, a sama Lilit je postala nešto kao pandan Đavolu, njegova lepša polovina, koju Stari Zavet spominje na nekoliko mesta: kao »strahotu noćnu« (Psalm 91) i »noćnu vešticu okruženu divljim zverima i sovuljagama« (Knjiga Proroka Isaije, 34:14). Međutim, sve to, kao što sam već rekao, mogu da budu samo drevni opisi jedne izvanvremene stvarnosti o kojoj pišem u ovoj seriji, a to je stvarnost astralnog sveta. Ta stvarnost, kao što vidimo, može da bude jako lepa, ali i izrazito ružna. U ostalom, kao i ova naša zemaljska stvarnost.

Fejsbuk Komentari
Baner

OSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo vas unesite vaše ime ovde