Kraljevstvo magije priča priče ,koje ,ponekada mogu izgledati kao bajke.Ali u ovoj priči o moći Duha jednog malog kamena,krije se surova i teška borba Maga sa napadom crne magije.Kletva taoističkog sveštenika i svet dalekoistočnih misterija,Ključ Solomona ,grimoari Franza Bardona,i pomoć jednog malenog duha Princeze tirkiza iz Kraljevstva tirkiza..Uživajte u ovom mističnom putovanju i istinskoj borbi Maga,kome su u pomoć pritekli Duhovi Zemlje.

Pošto sam više godina kupovao kristale i kamenje u meni posebno dragoj prodavnici, pred njeno zatvaranje, 2012. godine, prilikom moje poslednje posete, vlasnik mi je u  znak pažnje, kao stalnoj mušteriji, poklonio prilično veliki neobrađeni zeleni tirkiz. Vlasnik je očigledno imao prijateljska osećanja prema meni, a kasnije sam saznao da “tirkiz donosi radost, sreću, zaštitu i dobro zdravlje ukoliko nam se da na poklon i s ljubavlju od prijatelja ”.

Po jednoj modernoj definiciji tirkiz je “neprovidni plemeniti mineral, poludragi kamen, po sastavu hidratisani bakar-aluminijum fosfat sa hemijskom formulom CuAl6(PO4)4(OH)8•5H2O, sa primesama bakra i gvožda od kojih potiče njegova specifična plavo-zelena boja”. I pored ove i sličnih difinicija čini se da, ipak, još do kraja nije usaglašeno šta tirkiz zaista predstavlja u svetu kristala, dragog i poludragog kamenja. Još je rimski prirodnjak Plinije Stariji, nazvavši ga “callais”, istakao u nedoumici da ga po boji podseća na safir, “samo što je bleđi  i što više liči na boju vode kada je u blizini morske obale”. Nemački lekar i alhemičar Martin Rulandus Stariji je u “Leksikonu alhemije”, 1612. godine, napisao da  je “kamen kojeg danas nazivamo tirkizom van svake sumnje vrsta jaspera”. Zanimljivo je i to da se u kineskim muzejima kamenja i kristala, kako sam zapazio, tirkiz i danas svrstava u grupu žada, te se u tom smislu napominje da postoje četiri vrste žada: hetian, žad iz Sinđanga, dushan, žad iz Henana, siujan (Xiuyan),  žad iz Liaoninga i tirkiz, žad iz Hubeja.
Kada sam u onoj prodavnici prvi put dodirnuo tirkiz, osetio sam iz njega prijatnu energiju, a kada sam stigao kući, očistio sam ga i stavio na oltar kraj drugog kamenja i kristala. U to vreme sam bio kolekcionar kristala i kamenja, dok sam ih u magiji koristio sporadično, i to u određene svrhe radi postizanja nekih posebnih rezultata. Na primer, često sam koristio ružičasti kvarc u cilju povezivanja sa Venerom i duhovima Venere, ali  se nisam nikad  fokusirao na sam kamen. Više me je, dakle, zanimala svrsishodnost kristala u magiji nego suština njihovog bića. Ne mislim više da kamenje postoji da bi služilo čoveku i njegovim potrebama, već smatram da se sa kamenjem treba družiti.
 

MAGIJSKI NAPAD-KLETVA TAOISTIČKOG SVEŠTENIKA

Pošto je prošlo dve godine otkako sam dobio taj tirkiz, na mene je izvršen snažan magični prepad, pa sam se iznenada našao u stanju duboke depresije, bez snage da idem na posao, izađem iz kuće, a već posle nekoliko dana više nisam ni ustajao iz kreveta. Usledile su  svađe  sa ukućanima i prijateljima, propali su neki izgledni poslovi, a ja sam tonuo u očaj.

Pokušao sam najpre sam sebi da pomognem. Hteo sam da vidim preko tarota šta se to sa mnom zbiva i, ako je u pitanju crna magija, ko je na mene bacio kletvu, ali nisam u svojim otvaranjima mogao da otkrijem smisao. Onome ko je bacio kletvu (očigledno vrlo moćan mag) svakako je bilo stalo i do toga da se njegova crna magija ne otkrije. Prizvao sam svoje najmoćnije duhovne zaštitnike, poput arhanđela Sandalfona i Hermesa, ali evokacije nisu uspevale, pa mi  se tako učinilo da je moj kontakt sa duhovnim svetom presečen. Izgubio sam svoje duhovne učitelje, a delovalo mi je kao da ni oni nisu više znali gde se nalazim. Meditacije nisu pomogle. Nisu pomogle molitve. Nikakvog efekta nije imalo ni spominjanje najviših Božijih imena. Samog sebe sam ubrzo počeo da sabotiram, ali sam se, ipak, nekako naterao da odem u obližnji budistički hram, s tim što ni ta poseta nije vredela, pa sam se tako odatle vratio još skrušeniji. Prenula me je pomisao da možda neću izvući živu glavu iz ove situacije, pa me je, čini se, prvi put u životu uhvatio i paničan strah, jer uopšte nisam znao kako sebi da pomognem.
Obratio sam se zato za pomoć svojim prijateljima magovima, požalivši  im se na celokupnu situaciju. Pošto nisam bio u stanju  sebi da čitam tarot, moj dobar prijatelj, brazilski mag Gilberto, obavio je divinaciju, prilikom koje je ustanovio da je na mene bacio kletvu moćni taoistički sveštenik koga je za to unajmila jedna Kineskinja srednjih godina koja mrzi strance i koja je po nečemu zaključila da ne poštujem kinesku kulturu, običaje i narod. Konsultovao sam se sa Gilbertom i ostalim magovima kako bih mogao da se zaštitim od taoističke magije, pa smo došli do zaključka da je taoistička kletva jedna od najmoćnijih na svetu i da se protiv nje jako teško boriti,
te da često ubija sporo, lagano, a sigurno. Nisam mogao da ustanovim da li je na mene bačena kletva u obliku kakve dugotrajne negativne energije ili su me opsedali neki posebni taoistički demoni, jer sam izgubio mogućnost da ih vidim ili osetim.
Čarolija crne magije je u tome da se iz nje, ako  se preživi, mogu  izvući brojne pouke i rezultati. Zahvaljujući  ovoj kletvi započeo sam prvi put da ozbiljno studiram i praktikujem kinesku filozofiju i magiju. Znanje je najbolja zaštita, ali je meni, međutim, u tom trenutku bilo potrebno da reagujem brzo. Sve i da sam hteo, nisam mogao da se predam, jer bi to značilo ulazak u dublju melanholiju i letargiju. Prihvatio sam izazov i objavljeni rat. Napravio sam najpre dva različita talismana Marsa iz Solomonove magije. Stavio sam Peti talisman na kome je nacrtana škorpija na sam oltar kraj glavnog prozora, dok sam Šesti talisman postavio u blizini ulaznih vrata. Uzeo sam grimoar  Franca  Bardona i pregledao spisak duhova Marsa, pa mi se učinilo prikladnim da prizovem duha koji se zove Skorpion. Za duhove Marsa Bardon nije priložio sigile kako bi izbegao mogućnost da ih prizivaju neofiti. Snašao sam se tako što sam putem kontemplacije na talismane Marsa i s pet crvenih sveća prizvao Skorpiona u ime IHVH i arhanđela Kamaela. Evokacija je uspela i Skorpion mi je obećao da će mi pružiti pomoć.

Sutradan sam osetio da je kriza prošla i da dejstvo crne magije počinje polako da jenjava. Problem je sada bio u tome što oporavak od magičnog napada može dugo da potraje. Dok mi je Mars pružao moćnu zaštitu, počeo sam ponovo da obnavljam vezu sa svojim ranijim duhovnim vodičima i čuvarima, ali sam primetio i to da sam nešto u svom magičnom postupku zaštite propustio, pa mi je jedna moja prijateljica, veštica Jasmin, sugerisala da se propušteno možda odnosi na kamenje, podsetivši me da ono pruža prijateljstvo, ljubav, utehu i zaštitu. Jasmin se, inače, dvadeset godina bavi magijom kamenja, te u magičnim krugovima u kojima se i sam krećem važi za eskperta iz oblasti kristala i dragog kamenja, pa sam njene reči vrlo pažljivo saslušao:
„Ne bi smelo da te pogodi ako se nekim duhovima kamenja ne dopadneš. Desiće se i to da neko kamenje bude ravnodušno prema tebi. Kamenje nije uvek blagonaklono prema ljudima, posebno ako im daješ ono što ne žele da uzmu. Kamenje je kao drveće koje uzima ugljen-dioksid i daje kiseonik. Mnogo puta isceliteljska dejstva kamenja funkcionišu tako što ono uzima od nas ono što je nezdravo i pruža što je blagotvorno. Zbog toga mi instinktivno i možemo da osetimo onaj kamen koji nam može pružiti pomoć.“
Sledećeg jutra se dejstvo magičnog napada vratilo u snažnom kratkom talasu, pa sam odmah prizvao duha Skorpiona u pomoć, uzevši  mač i postavivši  ogledala na oltaru tako da se zlo odmah vrati pošiljaocu. Ubrzo je napad počeo da jenjava, osetio sam da se protivnik povlači, pa sam se prisetio i svog kamenja. Trebalo je da izaberem kamen  koji će mi pružiti pomoć u borbi protiv crne magije i prevazilaženju njenih posledica. Imao sam svoje favorite, pa sam se tako predomišljao da li da izaberem gorski kamen, citrin, ametist, crveni jasper, opal, ružičasti kvarc ili opsidijan. Ali ovo kamenje kao da se u tom trenutku negde razbežalo: nije ga bilo na oltaru, policama, stolu, fiokama. Nigde ga nije bilo u kući. Onda sam slučajno kraj televizora zapazio tirkiz. Pružio sam tamo ruku pomislivši: “Pa, što da ne? Možda zaista i pomogne u ovoj situaciji!” Uzeo sam ga i osetio vrlo prijatnu energiju. Priupitao sam ga da li hoće da mi pomogne, te sam tada osetio kako postaje topliji, kao da oživljava dok ga držim u ruci. Počeo sam da meditiram i ubrzo doživeo nešto što nikada u životu neću zaboraviti.
Najpre sam osetio miris tirkiza, slatkast i nekako peščan, po čemu sam zaključio da je duh ovog kamena već bio prisutan u stanu. Držao sam kamen u ruci, pokušavajući da dokučim njegovu bit, ne razmišljajući u čemu bi konkretno mogao da mi pomogne. Samo sam uživao u njegovoj lepoti i mirisu, odstranjujući bilo kakvu drugu pomisao. Pokušao sam posle izvesnog vremena, kada sam ušao u nešto dublju meditaciju, da započnem sa njim razgovor. Pričao sam mu o svom životu i najnovijim problemima, te sam ga zamolio da me inicira u misterije tirkiza.

 

 

SUSRET SA PRINCEZOM ZELENOG TIRKIZA

 

Ubrzo me je iznenadila škripa parketa. Nije bilo nikog od ukućana, a ipak sam jasno čuo nečije korake u stanu. Držao sam kamen u ruci, a duh tirkiza mi se lagano primicao iz susedne sobe, obrativši mi se slatkim ženskim glasom:“Nele, Nele, mogu li da uđem?“ Obratila mi se na

najneposredniji mogući način, jer me tako zovu samo deca i najbliži prijatelji. Odgovorio sam joj uzbuđenim glasom:“Uđi, molim te!“
Otvorila je vrata i sela na moj krevet. Bila je prelepa. Imala je plavu dugačku kosu, divne zelene oči i dugu haljinu čija se tirkizno-zelena boja podudarala sa bojom kamena u mojoj ruci. Nasmešila mi se, pa sam joj ja, naravno, uzvratio osmeh. Sedeli smo tako neko vreme jedno kraj drugog u tišini. U jednom trenutku sam shvatio da joj nisam pripremio nikakav poklon. Osvrnuo sam se oko sebe.Jedino što je bilo u blizini bio je tirkiz, pa sam joj ga pružio obema rukama. Ona ga je uzela, pa mi ga je odmah vratila, rekavši mi:“To sam ja, kako možeš da pokloniš mene meni?“ Na to smo se oboje nasmejali, a pošto sam, ipak, insistirao nešto da joj poklonom, rekla mi je:“Ja sam ta koja poklanja i ne očekujem nikakve poklone, a ako ipak hoćeš nešto da mi pokloniš, biće za to prilike“.
Zapitao sam se je da li bi mi dozvolila da posetim područje u kojem živi, te pošto me je pozvala da krenem sa njom, proleteli smo kroz prozor prema „Kraljevstvu tirkiza” i ubrzo se obreli u rajolikom delu Zone Zemlje, u nekom parku kraj fontane oko koje je bilo puno čarobnog drveća. Rekla mi je da je u blizini dvorac Kraljice Tirkiza. U daljini sam kroz sumrak nazreo siluete tog dvorca, ali nisam imao više snage da tamo krenem. Rekla mi je da će me jednog dana svakako predstaviti Kraljici Tirkiza, a da je sada vreme da se vratim u svoj svet. Pitao sam je da li mogu da je zovem Princezom Zelenog Tirkiza. Ona se na to nasmejala, ali je rekla da nema ništa protiv, pa je dodala:
„Samo je jedna kraljica, ali je zato svaki tirkiz ili njen princ ili princeza“.
Sledećeg jutra sam se probudio srećan. Ustao sam bez problema iz kreveta, otišao napolje da se prošetam, a posle podne sam igrao košarku. Za nekoliko dana sam se potpuno oporavio. Uzajamno delovanje duhova Marsa i kamena tirkiza vrlo brzo je uspelo da spreči dalje razarajuće dejstvo taoističke crne magije.
Moj oporavak je trajao vrlo kratko zahvaljujući tome što sam instinktivno izabrao odgovarajući kamen. Kasnije sam otkrio da su magovi različitih kultura koristili tirkiz kako bi se odbranili od zlih duhova, nečistih sila i urokljivih pogleda.

DRUZENJE SA TIRKIZOM I MAGICNE MOCI KAMENA

Saznao sam da su još rimski lekari nosili prstenje s tirkizom na malom prstu, smatrajući da tirkiz služi u medicini i štiti od raznih bolesti, te da su ga i stari Persijanci nosili radi zaštite od bolesti i nesreća. Apači, Pueblo, Navaho i pripadnici nekih drugih indijanskih plemena su smatrali tirkiz svetim kamenom i koristili ga kao amajliju u cilju zaštite, smatrajući da prima na sebe bolesti i štiti od rana. U Indiji je, prema sanskritskim zapisima, korišćen za lečenje jetre, anemije i histerije. Sudanci i danas piju vodu u kojoj je bio potopljen tirkiz u cilju suzbijanja urinarnih problema. Arapi i dalje koriste tirkiz protiv očnih oboljenja, a pojedini moderni okultisti kažu da poboljšava vid kada se posmatra u jutarnjim časovima. Arape tirkiz, takođe, štiti od zmija, a tirkizom ukrašavaju konje kako bi se zaštili od pada. Verovanje da tirkiz pomaže protiv zmija i škorpija potiče, zapravo, od drevnih egipatskih zemljoradnika i kamenorezaca.

Mislim da su ga Persijanci s pravom nazvali “pirouzeh” (kamen pobede), Arapi “firouzeh” (kamen koji donosi sreću), Egipćani “mefkat” (kamen radosti i veselja), Asteci “chalchihuitl” (kamen uglednih), a Kinezi “lusongshi” (kamen zelenog bora). U današnje doba tirkizu se pripisuju stari i dodaju poneki novi isceliteljski atributi, pa se kaže da štiti srce, grlo, disajne puteve, imunitet, žlezde, mišiće i nerve. Ako se nosi kao amajlija oko vrata, navodno pomaže oko porođaja i zaustavlja krvavljenje, pa se čak kaže da štiti od zagađenosti vazduha.
Moj tirkiz me je uverio da istinski pomaže u otklanjanju nervoze, različitih strahova, depresije, samosabotaže i promene raspoloženja, te da harmonizuje rad unutrašnjih organa i donosi unutarnji mir i sreću. Za tirkiz se kaže i to da donosi sreću ako se vidi u snu. Prema jednoj istočnoj legendi, onaj ko ujutru baci pogled na tirkiz, ceo dan će provesti bezbrižno, što isto tako mislim da je tačno. Uveren sam da tirkiz donosi sreću, radost i veselje, a mogu da potvrdim i to da su brojna magična svojstva koja se danas pripisuju tirkizu takođe opravdana, te da on istinski: utiče na pomirenje, zaustavlja svađe, uspostavlja mir u porodici, otklanja bes, jača intuiciju, pojačava samopouzdanje, daje hrabrost, podstiče uvide i privlači pozitivne uticaje i energije.
Tirkiz, kao uostalom nijedan drugi kamen, ne pomaže automatski, kako bi se to možda moglo zaključiti na osnovu nekih nju ejdž tekstova. Kako bi zaista bio od pomoći, sa tirkizom treba magično raditi ili se sa njim družiti u dužem vremenskom periodu. Sa svojim tirkizom sam se družio u naredne četiri godine, ali nisam gubio iz vida ni druga područja magije, tako da je on često bio uz mene, na primer, dok sam čitao tarot ili prizivao duhove Zone Zemlje ili Venere. Često sam ga nosio sa sobom u veselju, ali i u nekim tužnim prilikama. Pokazivao sam ga nekim svojim dobrim prijateljima. U jednom teškom momentu ispričao sam svojoj sestri, kada smo se vraćali kući posle obilaska naše bolesne majke u bolnici, celu priču o tirkizu. Pošto ga je uzela u ruku, rekla mi je da tako veličanstvenu energiju nije osetila ni iz jednog drugog kamena, na šta sam joj obećao da ću joj prvom prilikom pokloniti slični tirkiz.
Nosio sam svoj tirkiz na svim mogućim putovanjima i vremenom pronašao način kako da sa njim vodim jasnu i brzu konverzaciju. Princeza Zelenog Tirkiza je počela vremenom da mi oktriva i izvesne ljubavne tajne. Misija tirkiza i jeste, između ostalog, da pomaže u ljubavi. Dok je tirkiz, na primer, Indijancima davao snagu i hrabrost u borbi i preciznost u lovu, evropskim muškarcima je ovaj kamen više služio da pokažu muškost u ljubavnim stvarima, pa se u Evropi 17. veka pročuo kao simbol muške snage. Anselm Debut (Anselmus de Boot), dvorski lekar cara Rudolfa II, napisao je 1609. godine da su muškarci počeli tako visoko da cene tirkiz da “nijedan muškarac nije smatrao svoju ruku dovoljno ukrašenom ukoliko na njoj nije bio i komad finog tirkiza”. U to vreme su ga koristile i evropske žene tako što su ga, kako bi osvojile muškarca, tajno prišivale na svojoj odeći. Danas se tirkiz vrlo često dovodi u vezu sa ženskom ljubavlju, te se iznosi da predstavlja yin energiju, žene, cikluse, plodnost, žensku seksualnost i materinstvo.
Princeza Zelenog Tirkiza mi je rekla da duhovi kamenja  žive koliko traje kamen sa kojima su povezani, pa tako spadaju u najdugovečnija bića planete Zemlje. Oni su najstariji stanovnici planete Zemlje jer su postojali daleko pre nastanka biljnog i životinjskog sveta. Tirkiz je sa ljudskim bićima stupio prvi put u kontakt kada su drevni Egipćani otkrili rudnike tirkiza pre više od 5000 godina na Sinajskom poluostrvu. U persijskom Nišapuru (Nishapur) je eskploatisan u periodu od preko 3000 godina, a Kineska akademija društvenih nauka je pružila dokaz da se u Kini koristio tirkiz pre više od 3700 godina. Najstariji rudnici tirkiza potiču iz kineske provincije Hubei, a Marko Polo svedoči da se tirkiz u njegovo vreme vadio i u današnjoj provinciji Sičuan.
Tirkiz spada, dakle, među prvo drago kamenje koje je ljudima privuklo pažnju, što zbog svoje lepote,  što zbog svojih magičnih dejstava. Ranije kulture su verovale u animizam i posvećenicima drevnih naroda verovatno nije bilo toliko teško da zapaze duhove u biljkama i kamenju i da s njima stupe u kontakt. U drevnom Egiptu tirkiz ne samo što je važio za jedan od tri najcenjenija kristala, već su Egipćani po njemu, kako svedoče “Tekstovi sarkofaga”, prozvali i svoj raj na Zemlji (“Tirkizna polja” -alternativni raziv “Trščana polja”). Pored toga, stari Egipćani su celo Sinajsko poluostrvo, poznato po drevnim rudama tirkiza, nazvali “Zemljom tirkiza”. U istoriji je ostao upamćen Sihator (1929 – 1892. p.n.e), kao ugledni egipatski nadzornik rudnika tirkiza u Sinaju, graditelj piramida i uticajni savetnik faraona Menemheta II. U starom hermetičkom spisu “Ogdoad i Enead” pojavljuje se instrukcija Hermesa koji nalaže studentima da izgovore posebne molitve u cilju otkrivanja skrivenog imena Boga i da onda zapišu hijeroglifima svoje utiske na tirkiznim stelama koje potom treba da odnesu u svetilište Diospolisa, gde će ih čuvati osam čuvara Sunca (četiri muška žabolika čuvara sa desne strane i četiri ženska mačkolika čuvara sa leve strane).
U Egiptu se tirkiz posebno dovodio u vezu sa boginjom Hator. Ona je bila zaštitnica rudnika tirkiza Serabit el-Khadim, a nosila je titule “Dame tirkiza”, „Gospodarice tirkiza” i “Dame Zemlje tirkiza”. Tirkiz deli sa boginjom Hator brojne osobine. Kada bi se tirkiz dovodio u vezu sa nekim božanstvom, to bi onda svakako bila Hator, zaštitnica mrtvih i boginja muzike, veselja, ljubavi, lepote, plesa, plodnosti i stranih zemalja, koju su poštovali i faraoni i običan narod. Verovalo se da pomaže ženama u porođaju, a dovodili su je u vezu i sa menatom, zvečkom od tirkiza koju su oko vrata nosile egipatske žene, a koja je štitila od zlih duhova i donosila sreću, zdravlje i plodnost. Danas se tirkiz često dovodi u vezu sa Afroditom, Venerom i svim ostalim boginjama ljubavi.
Stari Rimljani i Grci su koristili tirkiz kao ukras ili u magične svrhe, ali se njegova upotreba s pobedom hrišćanstva počela ograničavati na crkvene krugove. U vreme dok su Španci osvajali novi kontinent na kome se tirkiz eskploatisao još davno pre Kolumba, u Evropi je tirkiz tek počeo ponovo da se otkriva i upotrebljava. Katolička crkva je počela da dopušta laicima da ga nose tek u
14. veku. Evropljani su mu davali različita imena, a naziv “tirkiz” ustalio se početkom 17. veka, i to preko francuske reči “pierre turquoise” – “turski kamen” (po Turcima preko kojih je ovaj mineral stizao u Evropu iz persijskih i sinajskih rudnika).
Čini se da je tirkiz u nekim tradicijama uticao i na promenu  atmosferskih  prilika. Vračevi Pueblo Indijanaca koristili su žrtvenik  sa dva stuba od kristala i tirkiza i s kamenom u  obliku  srca u cilju prizivanja kiše. Za Indijance je tirkiz “nebeski kamen” i simbol života, nastao od suza radosnica i kišnih kapi. Asteci su nazivali tirkiz “suzama boginje neba”, verujući da donosi zdravlje, prosperitet i ljubav, a dovodili su ga u vezu i sa vatrom i Suncem. Asteci su posebno poštovali tirkiz, što se vidi i po njihovim bogovima: astečki bog vatre Ksiutekatl (Xiuhtecutli) ima oružje u obliku zmije od tirkiza, a njegovo ime u prevodu znači “Gospodar tirkiza”, dok je astečki bog Sunca i rata, Vicilopohtli (Uitzilopochtli), ujedno i vladar tirkiza.
 

RASTANAK SA PRINCEZOM ZELENOG TIRKIZA

Moje druženje sa Princezom Zelenog Tirkiza nije prolazilo bez problema, a kako to obično biva u vezama između ljudi i duhova prirode, probleme je i u ovom našem slučaju izazvao čovek, to jest ja. Preskočio bih kako je došlo do zahlađenja odnosa, jer je to intimni deo priče i mislim da ne bi bila ni poučna ni interesantna. Napominjem da ljudska bića imaju običaj da insistiraju na nekim svojim zamislima i planovima, a mnogi magovi projektuju neke svoje sklonosti, ambicije i agende i na duhove prirode koji jednostavno nisu za tako nešto prijemčivi.

Usledile su, dakle, nesuglasice, nakon čega sam primetio da tirkiz počinje da menja boju. Sklonost  tirkiza da se povremeno menja primećena je još u davnoj prošlosti. Nemci  su, na primer, nosili  tirkiz kao verenički prsten, a smatrali su da počinje da gubi boju kada im žene postanu neverne. Evropljani su, inače, smatrali da tirkiz bledi u slučaju bolesti i ako im je život ugrožen, a da vraća boju kada opasnost prođe. Arapi su, takođe, verovali da tirkiz menja boju kada upozorava na opasnost, otrov i smrt. Persijanci su stavljali plavi tirkiz sebi oko vrata ili zgloba kako bi se zaštitili od smrti, a ako bi došlo do promene u njegovoj boji, smatrali su da su onda stvarno i imali razloga za brigu. Primećeno je da tirkiz gubi sjaj i pred oluju. Savremena nauka ostavlja po strani mistične i magične elemente tirkiza, ali potvrđuje da on zaista menja boju na temperaturi od 250ºC ili pod uticajem svetlosti ili hemikalija. Tirkiz je u svakom slučaju osetljiv na toplotu, kozmetiku, sapun i kiseline. Neki magovi su primetili da tirkiz može da bude mlad (kada je beličast), zreo (kada je plavkast) ili star (kada je zelenkast), te da u zagađenim krajevima vrlo brzo ostari poprimajući zelenu boju.
Moj kristal nije bio bleđi ili zeleniji, o čemu svedoče neki drugi izvori, već je nekako postajao mračniji. Zelena je počela da ustupa mesto braon boji. Pored toga, moj tirkiz je postajao drugačiji ne samo po boji, već nekako i po obliku. Sve češće mi se gubio po kući, kao da je želeo da se sakrije, pa je tako prolazilo po nekoliko nedelja da ga ne vidim. Više nisam mogao da komuniciram sa njim. Znao sam da je Princeza Zelenog Tirkiza morala da bude nekako i dalje povezana sa tim svojim tirkizom, ali mi je bilo isto tako očigledno da ona i nije baš više bila prisutna, već da se počela zanimati za neke druge stvari, ljude i događaje.
Prošlog  leta sam putovao sa svojom porodicom i sestrićem u Guilin, grad u južnom delu Kine, čija je priroda čuvena po čudesnim asimetričnim brdima  čiji  oblici  podsećaju na gigantsko drveće, leteće konje, čarobnjake, delfine i razna druga čudesa iz bajki i jave. Dok smo plovili brodićem kroz kanjon reke Li, diveći se ovim brdima, u jednom trenutku me je Princeza Zelenog Tirkiza zamolila da je bacim u reku. Zaprepašćen, u sledećem trenutku, čuo sam Princezu Zelenog Tirkiza kako mi, nekim drugačijim svojim glasom, oštro naređuje da je ne bacam. Nisam znao šta se to događa jer sam tako nešto prvi put doživljavao, pa sam zato pomislio da mi se neki demon obraća, lažno se predstavljajući kao duh mog tirkiza. Ko bi drugi, inače, mogao da predloži da se na takav surov način oprostim od svoje najbolje prijateljice? Zaključio sam da je to bio demon, te sam ga oterao u ime Adonai Meleka i još nekih drugih Božjih imena. Nažalost, nisam bio u pravu – u pitanju nije bio
demon. Dok je trajala naša plovidba, jedan glas Princeze Zelenog Tirkiza je ponovo izneo molbu da bacim tirkiz u reku (“Ja pripadam ovoj predivnoj prirodi”), dok je drugi glas ove iste princeze naredio da to ne činim (“Ako tako postupiš, to nikada nećeš prežaliti”).
Sutradan smo obilazili jednu veliku pećinu po kojoj je Guilin u Kini takođe poznat. Pored brojnih stalagmita i stalaktita i drugih zanimljivih kamenih skulputura ova pećina je čuvena i po tome što u njoj živi kornjača koja je, navodno, stara 1000 godina i koja donosi sreću ako je pomiluješ po oklopu. Prolazili smo kroz unutrašnjost pećine čamcem, ploveći lagano po podzemoj reci, što nas je asociralo na zagrobnu plovidbu duž reke Stiks, kada se ponovo začuo molećivi glas Princeze Zelenog Tirkiza:“Ovde se nalaze moja braća i sestre. Molim te, ostavi me ovde, mesto mi je tu, pored onog stalaktita”. Odmah  je zatim usledio stroži glas iste princeze: “Ne slušaj je. Meni je mesto kraj tebe.”
Nekako sam dokučio da prisustvujem razdoru unutar samog kamena. Činilo mi se kao da se duh kamena u tim trenucima delio na pola. Kada sam se uveče vratio u hotelsku sobu, čuo sam kamen ponovo kako priča, ali mi je ovaj put dao mnogo bolji predlog: “Molim te, pokloni me svojoj sestri.To si joj, uostalom, i obećao”. Sačekao sam šta će drugi glas princeze reći, pa me je iznenadilo da se složila:“To je odlična ideja!”
Ja sam sestri nameravao da poklonim neki drugi tirkiz. Naravno, bio sam srećan što ću sestri  uručiti  ovaj poklon, ali sam istovremeno bio i tužan što je ovaj moj tirkiz pošto-poto hteo da ode od mene. Ako je nekom trebalo da ustupim ovaj kamen, bolje osobe na celom svetu za to od moje sestre nije bilo.
Sledećeg jutra mi je tirkiz, ipak, priredio do tada najveće iznenađenje. Pošto sam bio u strahu da ga ne zaboravim u hotelskoj sobi, čuvao sam ga u torbi. Kada sam ga to jutro pred otkazivanje hotelske sobe izvadio iz torbe da ga pozdravim, prepolovio se. Zapanjen time što se desilo, celu noć sam proveo u pokušajima  da proniknem u odgovor i tako došao do zaključka da se kamen podelio na dve jednake polovine usled svog pređašnjeg unutrašnjeg razdora, zbog čega je jedan njegov deo odlučio da ostane sa mnom, dok je drugi hteo da ide mojoj sestri. Od trenutka kada su se razdvojili, oba kamena su stekla i svoje posebne dve princeze koje su, međutim, i dalje bile na neki način povezane istovetnim duhom. Svi tirkizi su braća i sestre, a na vrhu duhovne hijerarhije nalazi se Kraljica tirkiza, a to što važi za tirkiz, važi i za svu ostalu vrstu kamenja i kristala.
Sestri sam ispričao kako je njen deo tirkiza pronašao put do nje, poželevši im prijateljstvo, sreću, blagostanje i sve najlepše u njihovim međusobnim odnosima. Sa svojim delom tirkiza sam nastavio da se družim. Od kada je došlo do deobe, mi smo se potpuno pomirili. Princeza Zelenog Tirkiza je nastavila da me podučava u mnogim stvarima, a pre svega o prijateljstvu i ljubavi. Bez obzira na to što prodavci kažu da tamni zeleni tirkiz ima manju vrednost od plavog i što ga neki magovi potcenjivački  smatraju “starim”, ovo je meni najdraži i najvredniji tirkiz na celom svetu.
Tirkiz mi je olakšao komunikaciju sa anđelom Šemhamforoša Aladiahom i starešinama Zone Zemlje Amiom, Kamalom, Nadeleom i Baaltom, koji važe za najveće esksperte za kristale i kamenje. On mi je, takođe, pomogao da se, njegovim posredstvom, povezujem sa duhovima ružinog kvarca, opala, jaspera, ametista i nekih drugih kristala i kamenja. Preko tirkiza sam dosta naučio o tome kako da koristim i ostalo kamenje u magične svrhe. Kamen je prirodni sigil, pa tako mag koji priziva duh nekog kamena teško može da pogreši i slučajno prizove nekog drugog duha. Princeza ovog kamena me podučava i kako da prepoznam falsifikovan tirkiz i drugo kamenje. Kamen nije, međutim, Aladinova lampa koju treba samo protrljati po površini da bi se pojavio njegov duh. Komunikaciju sa duhom kamena postaje moguća tek posle dugogodišnje magične prakse iz raznih oblasti i konkretnog dugoročnog druženja sa omiljenim kamenom. Prava magija počinje tek kada se između maga i kamena stekne međusobno poverenje, što može da potraje.
Savremeni astrolozi često dovode tirkiz u vezu sa osobama koje su rođene u decembru, spajaju ga sa astrološkim znakovima Strelca, Jarca, Vodolije ili Ribe i kažu da pripada Veneri ili Neptunu. Neki ga spajaju sa elementom zemlje i vazduha, a povezuju ga i sa petom čakrom, pa ističu da zato razvija komunikaciju, kreativnost i izražavanje. Drugi autori sugerišu da treba da se nosi na
solarnom pleksusu. Ja nisam primetio svrsishodnost povezivanja tirkiza sa određenim znacima zodijaka i ostalim astrološkim konotacijama i mislim da tirkiz blagotvorno deluje na bilo koju čakru, ali se ograđujem da ova mišljenja iznosim na osnovu svojih iskustava.
Pojedini magovi ističu da mu se pojačava dejstvo sa plavim safirom i bakrom, što može biti tačno. Primetio sam da moj tirkiz voli društvo drugog kamenja. Voli umerenu svetlost i temperaturu. Obožava da bude u blizini biljaka. Voli i da putuje sa mnom i da stoji na mom oltaru. U toku pisanja ovog članaka, više puta se gubio, pa sam ga pronalazio na nekim čudnim mestima.
Princeza Zelenog Tirkiza me i dalje štiti od svih potencijalnih crnomagičnih napada. Ona možda nema snage da se sama odupre nekim moćnim zlonamernim duhovima, ali je veoma brza i vešta kada treba da se obrati odgovarajućem duhu za pomoć u hitnim situacijama. Ona, kao moj anđeo, dobra vila i najbolja prijateljica, nastavlja da me podučava o kamenju i kristalima, a ja, koliko mogu, pokušavam da joj objasnim ćudi ljudske prirode. Vrlo je zainteresovana za materijalni svet i istoriju civilizacije. Ljudi je zanimaju i generalno ima blagonaklon stav prema ljudskim bićima.
Pomenuću na kraju i to da se u toku završnog dela pisanja, sam od sebe, okrnjio jedan sićušan delić tirkiza, kao da se tim jednim svojim delom ne slaže što sam obznanio naše prijateljstvo i zajednička iskustva u magiji. Taj sićušan otpali deo sam upravo stavio na svoj oltar. Šta će biti sa njim, ne znam, ali se magija tirkiza u svakom slučaju nastavlja. Smatram da je svojim najvećim delom tirkiz saglasan sa objavljivanjem ovog članka i da se nada da će podstaknuti neke čitaoce da se iskreno posvete magiji kamenja.

Talerman

Fejsbuk Komentari
Baner

OSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo vas unesite vaše ime ovde