Savremena era hipnoze i hipnoterapije zaista započinje sa Francom Antonom Mesmerom (1734-1815), bečkim lekarom koji je reč „mesmerizam“ prepustio potomstvu. Iz različitih razloga, hipnozi je dao i prilično neslanu reputaciju koja još uvek postoji u nekim krajevima i danas.
Kao što sada znamo, hipnoza i stanja transa su osnovne ljudske osobine, koje postoje otkad postoji i samo čovečanstvo. Drevni tekstovi iz Egipta, Kine, Grčke i Rima opisuju prakse koje bismo sada mogli smatrati hipnotičkim. Na primer, papirus iz 3. veka naše ere otkriven u Tebi opisuje divinacijski obred u kojem se dečak rob opčinjava treperavim plamenovima uljane lampe kako bi dao očinski savet (I).
Naravno, bilo bi pogrešno govoriti o „drevnoj hipnoterapiji“, jer se većina sugestivnih istorijskih primera tiče magijskih praksi, a ne lečenja per se (iako se magija često bavi lečenjem, naravno). Mesmer je prvi izveo hipnotizam iz okultnog u naučne studije, mada bi neki mogli tvrditi da ga nije odveo daleko!
Kao mladić, Mesmer je studirao teologiju i pravo pre nego što je prešao na medicinu. Teorija koja ga je proslavila i obezbedila njegovu reputaciju bila je teorija o „životinjskom magnetizmu“, nečemu što potiče iz njegove doktorske teze, završene na Univerzitetu u Beču 1766. Mesmer je bio pod velikim uticajem rada Isaka Njutna i teorije gravitacije. Teoretizovao je da „plimni“ uticaji planeta deluju i na ljudsko telo univerzalnom silom, koju je nazvao „životinjskim magnetizmom“.
Franc Anton Mesmer
U vreme kada je napisana, Mesmerova teza nije izazivala polemike, a sa 33 godine je u Beču osnovao savršeno konvencionalnu praksu. Kako se približavao četrdesetim godinama, našao se sve nezadovoljniji pristupom medicini koji je bio aktuelan u to vreme – kombinacijom krvarenja, purgativa i opijata koja je često bila bolnija i zastrašujuća od uslova koje je težila da leči.
Mesmer je naklonjen potpuno nežnijem pristupu i njegova odanost pacijentima bila je prilično neobična. Njegov slučaj otkrića bio je slučaj Franzla Oesterlinea, 27-godišnjakinje koja je patila od onoga što je Mesmer opisao kao grčevitu bolest, „čiji su najneugodniji simptomi bili to što joj je krv navirala u glavu i tamo stvorila najsurovije bolove u uhu i uhu, praćeno delirijumom, besom, povraćanjem i nesvesticom “(II). Ovi simptomi su bili toliko jaki da se Fraulein Oesterline uselila u Mesmerovu kuću kako bi dobila danonoćnu negu.
Vraćajući se teorijama iz studentskih dana, Mesmer je izlečio, kako je video, upotrebom magneta da poremeti gravitacione plime i oseke koji negativno utiču na njegovog pacijenta. Uspešno je izazvao kod Fraulein Oesterline osećaj tečnosti koja se brzo odvodi iz njenog tela, noseći sa sobom i njenu bolest. Njen oporavak nakon toga bio je potpun i praktično trenutačan.
Iz savremene perspektive, možemo videti da su rezultati proizvedeni hipnotičkom sugestijom da tečnost iscuri iz tela – divna metafora isceljenja koja ne bi bila na mestu u praksi hipnoterapije 21. veka. Čak je i Mesmer shvatio da magnet nema nikakve veze sa lekom. Njegov sistem počivao je na uverenju da je bolest uzrokovana iscrpljenim nivoom životinjskog magnetizma i da ih iscelitelj može nadoknaditi prenošenjem neke sopstvene obilne magnetne sile preko etra na pacijenta. Magnet je jednostavno bio uređaj koji je omogućavao da se to dogodi, zajedno sa složenim i dugim redosledom pokreta i dodira poznatim kao „očaravajuće dodavanje“.
Franc Anton Mesmer je postigao slično impresivne rezultate sa drugim pacijentima, tvrdeći da se leči od slepila, paralize, konvulzija i drugih „histeričnih“ stanja, kao i za efikasno lečenje menstrualnih tegoba i hemoroida! Postao je slavna ličnost, odlazeći na turneje i dramatično demonstrirajući svoje tehnike i moći na dvorovima evropskog plemstva.
Mesmerov ukus za pozorište i predstavu možda je dobro doprineo neprijateljskom prijemu koji je dobio od tadašnje medicinske ustanove, iako je lično verovao da je to zato što se usudio da postigne rezultate bez upotrebe konvencionalnih medicinskih tehnika. U svakom slučaju, njegov život i karijera postali su polemični. Najpoznatiji je što je proglašen šarlatanom nakon što je pijanistkinju koncerta Maria-Theresa Paradis izlečio od psihosomatskog slepila. To nije naišlo na odobravanje njenih roditelja, koji su izgubili kraljevsku penziju ako se njihova ćerka izleči. Nasilno je i prilično nasilno udaljena iz Mesmerove kuće, u kojoj je boravila na lečenju, nakon čega se slepilo vratilo. Iako ovo više govori o njenim roditeljima nego o Mesmer,kritičari su epizodu prihvatili kao dokaz da je prevarant.
Mesmer je neopozivo doveden na loš glas kada je imenovana kraljevska komisija koja će istražiti njegove nalaze. Komisija, u kojoj su bili svetiljci poput Benjamina Franklina i John Gillotine, nije mogla pronaći nijedan dokaz koji bi potkrepio njegove teorije o životinjskom magnetizmu. Primetili su da je Mesmer uspeo da izleči pacijente dodirivanjem „namagnetisanog“ drveća, ali da su pacijenti izlečeni čak i ako su dodirnuli „nemagnetizovana“ stabla. Stoga su zaključili da Mesmer mora da je šarlatan.
Na mnogo načina, Mesmer je žrtva stare izreke „to je sve vrlo dobro u praksi, ali da li to funkcionira u teoriji?“ Svaka ozbiljna istraga ne bi uspela da nađe dokaze o prenosu životinjskog magnetizma kroz etar, jer nijedna od ovih stvari ne postoji – to bi bilo očigledno još u 18. veku. Međutim, kao što je Mesmer bio u pravu iz pogrešnih razloga, tako su i njegovi kritičari pogrešili iz pravih razloga, i iz svojih zapažanja nisu uspeli da izvuku tačne zaključke. Psihološka istina Mesmerovog pristupa ostala je neprepoznata, baš kao što su tehnike indukcije transa i sugestije koje su bile pravi razlog njegovog uspeha neotkrivene ispod slojeva magnetnog, hipnotičkog prolaza.
Ipak, Mesmerovo nasleđe je trajalo i do devetnaestog veka i dalje, jer su argumenti oko njegovih tehnika oblikovali razvoj hipnoze kakav danas poznajemo.
Reference:
(I) Demotični magični papirus Londona i Leidena
(II) Franz Mesmer, „Disertacija o otkriću životinjskog magnetizma“, trans George Bloch u „Mesmerism“ 1980.
http://www.historyofhypnosis.org/franz-anton-mesmer.html
U okultnim vodama postoje pretpostavke da Bardonove elektricne i magnetne tecnosti potivu upravo iz mesmerizma.
Iz Mesmerizma je nastao pojam hipnoza koji je danas siroko koristen u psihologiji ali i mnogim okultnim i ezotericnim tehnikama,
Mnogi dr. Džejmsa Braida smatraju „ocem hipnoze“ jer je on čovek koji je skovao termin „hipnoza“ – a sve zato što je pogrešio. Lekar rođen u Škotskoj koji je praktikovao u Mančesteru sredinom devetnaestog veka, dr Braid je bio malo verovatni kandidat da se umeša u pojave tada poznate kao Mesmerism, zasnovane na uverenju da je reč o „životinjskom magnetizmu.
Braid-ovo interesovanje za tu temu započelo se 1841. godine kada je švajcarski magnetizator Čarles Lafontaine bio u poseti Mančesteru kako bi predstavio performanse svojih sposobnosti. Džejms Baird započeo je sopstvene eksperimente pokušavajući da pronađe naučni razlog za trans.
Brzo je odbacio pogrešne teorije vremena da su Mesmeric transi nastali usled nekog oblika magnetizma. Verujući da je ‘spavanje’ rezultat umora očiju,
Braid je sumnjao da će se Lafonten pokazati šarlatanom i uveče 13. novembra njegova početna očekivanja su se potvrdila.
Prema Braid-ovom ličnom izveštaju: „Nisam video ništa što bi umanjilo, već potvrdilo moje prethodne predrasude“.
Međutim, šest noći kasnije Braid, na drugoj izložbi, lekara je impresionirala nemogućnost jednog pacijenta da otvori kapke.
Braid je kasnije napisao: „Smatrao sam da je to pravi fenomen i bio sam nestrpljiv da otkrijem fiziološki uzrok.“ Sledeće noći gledao sam ovaj slučaj kada je ponovo operisan, sa velikim interesovanjem i pre završetka eksperimenta, bio uveren da sam otkrio njegov uzrok, ali smatrao sam da je razborito ne objavljivati svoje mišljenje javno, sve dok nisam imao priliku da testiram njegovu tačnost, eksperimentima i privatnim posmatranjem. “
Braid je eksperimentisao sa suprugom, prijateljem i slugom. Svakom je naloženo da mirno gleda u neki predmet i otkrio je da i on može da stvori stanje nalik transu. U početku je njegova tehnika bila držanje malog svetlog predmeta između 20 i 40 cm (20 do 40 cm) ispred očiju ispitanika, tako da su oči postale napete, nakon čega bi se kapci često spontano zatvorili. Kako je nastavio sa eksperimentima, ustanovio je da je stanje transa postigao samo sugestijama.
1842. objavio je „Neurinologiju ili obrazloženje nervnog spavanja razmatranu u vezi sa životinjskim magnetizmom.“ Zaključivši da su ti fenomeni oblik spavanja, Dr Braid je te pojave nazvao po hipnozu, grčkom bogu sna i gospodaru snova, ali do 1847. otkrio je da se svi glavni fenomeni hipnotizma poput katalepsije, anestezije i amnezije mogu izazvati bez spavanja. Shvatanje da je njegov izbor pojma hipnoza bio pogrešan; pokušao je da je preimenuje u monoideizam. Bilo je prekasno. Do tada, iako su izrazi „hipnoze“ i „hipnotizma“Džejmsa Braida već postali široko prihvaćeni kao deo svih glavnih evropskih jezika.
Iznenada je preminuo od srčanog udara 25. marta 1860.
https://www.jamesbraidsociety.com/braid.htm