Sinhronicitet ili slučajnost?
Mnogi ljudi su opisali sinhronicitet za puku slučajnost, neki bi čak tvrdili da nema slučajnosti, ja sam sklon da verujem u oboje, u zavisnosti od toga da li smo sinhronizovani ili neusklađeni sa kreativnim principima Univerzuma.

Kada smo van sinhronizacije sa Univerzumom, čini se da se sve dešava nama ili protiv nas, verovatno sklanjajući se od slučajnosti, ne razmišljajući previše o tome. Ali kada smo u sinhronizaciji sa Univerzumom, sve se čini fluidnijim, značajnijim. Osećamo osećaj jedinstva, kao da aktivno učestvujemo u kreiranju naših života. Čak i kada stvari krenu naopako, i dalje postoji osećaj poverenja, znajući da Univerzum radi sa nama, umesto protiv nas.

 

Smisleno ili besmisleno?
Šta ako sve slučajnosti nisu ništa drugo do propuštena prilika da se sinhronicitet ostvari? Kako znamo razliku između besmislene slučajnosti ili smislenog sinhroniciteta?

Volim da mislim da su naše duše u potpunosti sposobne da prepoznaju sinhronicitet, jer je to često veoma lično iskustvo, shvaćeno intuitivno i upoređeno sa mnoštvom sitnih stvari, koje se pokušaj da se objasni značaj slučajnih pojava nekako gubi u prevodu , i slučajni efekat koji ima na nas nikada niko drugi ne može u potpunosti razumeti.

Sinhronicitet je često zrak svetlosti u svetu tame, a tajming je sve. Intuicija, verovanje i međusobna povezanost sa univerzalnom svešću guraju nas u fraktalni razvoj, ovo je slatka tačka na kojoj će se sinhronicitet najverovatnije desiti. I, zauzvrat, sinhronicitet pokreće našu intuiciju, verovanje i međusobnu povezanost, omogućavajući nam da dotaknemo univerzalnu svest, dakle, fraktalni razvoj.

Sve su brojevi, ceo Univerzum je jedna velika geometrijska misaona projekcija, tako da, ako se određeni brojevi ili vremenska uputstva stalno pojavljuju u vašem životu, obratite veliku pažnju, to je način na koji Univerzumi pokušavaju da komuniciraju. Međutim, ako kroz život idemo neinspirisani i nepovezani, ako smo fokusirani na materijalni svet, samo prolazimo kroz pokrete, najverovatnije smo izgubljeni u matrici, postali smo žrtva njegovih zakona umesto da prevaziđemo njih.

Intuicija i sinhronicitet su veoma međusobno povezani, toliko da je često teško razlikovati gde jedno počinje, a gde se drugo završava. Što više sinhroniciteta počnemo da primećujemo, postajemo intuitivniji i obrnuto.

Ova fraktalna isprepletenost je ključna za doživljaj više sinhroniciteta, jer negde u njegovoj centripetalnoj sili međupovezanosti možemo da se stopimo sa našim višim ja, dodirujući naš kvantni, holografski um.

Kada se izgubimo u kreativnosti, kada volimo, kada se osećamo povezani, kada plešemo, kada slušamo muziku, ili bilo šta drugo što ispunjava naš duh unutrašnjom radošću i svetlošću, čini se da pojedinac „ja ego“ nestaje , i doživljavamo blaženstvo, jer u tim trenucima možemo da se vratimo svom izvoru, gde vreme i prostor jednostavno nestaju. U tom jedinstvu matrica nestaje, a mi postajemo aktivni učesnici našeg svakodnevnog života, postajemo prelamanje boga; od svetla.

Refleksija ili refrakcija?

Mislim da je količina svetlosti „boga“ koju imamo u sebi, tačna količina svetlosti „boga“ koju vidimo u drugima i u svetu oko nas. Možda je to razlog zašto su neki u stanju da vide energiju, ili zašto su neki u stanju da dođu do drugih svetskih dimenzija. Jedan od mojih omiljenih filozofskih pisaca je to najbolje rekao kada je rekao,

„Onaj ko polira svoje ogledalo, najintenzivnije prelama kreativnost sveta tako što je u skladu sa stvaralačkim principom sveta, a to je Bog, koji postoji van vremena, a ipak u svakom trenutku. A to se dešava kada čovek stvara kao Bog, dolazi u sinhronizaciju sa Bogom, tako da Bog deluje kroz njih, mimo njihovog ograničenog ega. To znači sanjati svet kao što je Bog, stvarati ga, zamišljati, sanjati, ali ako je u sinhronizaciji sa Bogom, sanja se kao što Bog sanja, na način koji se stalno menja, stalno uzima u sve većem delu sveta, voleći ga srcem, ispoljavajući saosećanje i želeći da ga sve oslobodi da bude bogolikiji, što će reći, da stvara za sebe na sličan način.”

– Kristofer Vitale, Metafizika refrakcije

Univerzum je komunicirao sa nama sve vreme, ali dok ne uglancamo svoje unutrašnje ogledalo, njegovi znaci i simboli će i dalje biti vešto prikriveni i sakriveni, skrivajući se pred našim očima, kao što je to uvek bilo od početka vremena. Put iniciranog je da postane jedno sa bogom, a ne odraz spoljašnjih uticaja, strahova i haosa, već prelamanje svetlosti i ljubavi. To treba da bude naš cilj, da sebe i Univerzum vidimo kao jedno, puno neograničenog potencijala, da vidimo boga kao svetlost, kao stvaralački princip koji prožima sve, a kada to učinimo postajemo bića svetlosti, sposobni da putuju brzinom svetlosti, postajemo putnici kroz vreme kvantnog uma.

https://adeptinitiates.com/quantum-synchronicity-or-meaningless-coincidence/

Da li uopšte postoji Aura ili je sve prevara našeg uma?

Fejsbuk Komentari
Baner

OSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo vas unesite vaše ime ovde