Veštica i vila u našem narodnom verovanju i predanju

KAKO IZGLEDA VEŠTICA

U nekim našim krajevima se veruje da ne treba istraži- vati koja je žena veštica. U OKOJGINI Kolašina kažu „da će onoga koji traži vještice postići kazna“. Tamo se priča da je vešticu Hristos blagoslovio. Jednoga dana, vele, beše se Hristos našao na velikoj nevolji od Juda koji su ga gonili. Nemajući gde da se skloni on ugleda jednu bludnicu i uputi se njoj da ga sakrije. No ona čim vide Hrista stade se smejati i time dade poteri znak da je Hristos tu. Ljut na nju, on pobeže dalje govo- reći: E što me ne sakri, svoju sramotu ne mogla sakriti! Bežeći srete vešticu i ova ga sakri i spase od potere. Zato je Hristos blagoslovi rečima: Ko te tražio, on se istražio!54) U Kučima se veruje da se veštice ne mogu ni raspoznati, jer ih je Hristos blagoslovio „onda kad su ga Džudeji šćeli uhvatiti“, pa se on sakrio „za vješticom i kako ga ona nije šćela prokazati blagoslovio ju je da njeni poslovi ostaju u tajnosti sva- kome“.g,g’)

Pa i pored svega rečenoga, u našem narodu se veštice i istražuju i traži se način da se raspoznadu. Ima znakova po kojima se može uhvatiti koja je žena veštica. Kad u narodu „vide u veče kakvoga leptira gde leti po kući ponajviše misle da je veštica, pa ako se može, uhvate ga, te ga malo napale na svijeći ili na vatri, pa ga puste govoreći: Dođi sjutra da ti dam soli! Ako bi se dogodilo da sjutradan dođe neka žena da ište soli ili kakijem dougim poslom, pa još ako bude nagor- jela, onda za cijelo da je ono ona sinoć bila“.56) U Grblju „svi leptiri, a osobito oni veliki, jesu vještice. Kad se uhvati valja ga sažeći na oganj, pa će ti sjutradan bolesna doći u kuću“.57) Janićiju Pamučini su neki pričali da je neko obnoć uhvatio u kući veliku leptiričetinu, „pa joj spržio krila, pa je bacio na dvor, a kad ujutru u onoj kući iz koje je bila osva-nula mrtva baba sva pečena kao pečen đavo“.58)

I nagorela kokoš ili druga koja tica u koju se veštica pretvara mogu da prikažu vešticu. U Bukovici, u Dalmaciji, ako se „koji put o pokladama desi da kokoš u veče poleti k vatri, narod odmah s njom živom na vatru; a u jutru kad svane pitaju po svom selu da li nije kakva babetina napaljena“.59) U Hercegovini se priča kako je „nekakva đevojka obnoć čuvala  brata koji je bolovao od krasta (boginja), a kad na jedan put ulsti jedna velika crna tičetina, pa pane kod vatre na ognjište. Kad to ugleda ona sirota đevojka prepane se da joj odmah te izjede malog brata, pa ti brže bolje skoči i dokopa nožeg, te time onu tičetinu po glavi tupa, tupa, dok joj smete mozak, pa odmah raspreće žeravu, turi je na ognjište, pa je pritisne saksijom i nagrne na nju žeravu, a kad već počne smrđeti, onda je dokopa za perušine, te je izvuče iz suprege i s njom lupne na dvor. Kad ujutru, u onoj kući iz koje je bila osvane pečena mrtva babetina“.60) U nekadašnjnm kotarima Nevesinja i Gacka „kad vještica dođe da učini kakvo zlo u obliku crne tice ili u drugom kakvom obliku, pa čovjek ubije tu životinju, vještica mora umrijeti“. Tamo se nekoj ženi „nisu dala djeca podići, nego je svako umiralo, a prije nego li će umrijeti koje dijete dolijetela je u kuću neka crna tica“. Kad joj se rodi sin Stojan, muž joj je jednom „sidio na ognjištu kad zavikaše djeca da je ona crna tica na jasenu više kuće. On brže zgrabi šešanu i kroz prozor uzme ticu na nišan i opali pušku, a ona mrtva niz Jasen. Toga istoga dana umrla jedna baba u Crgovu, jer je ona tica bila njezina zla duša“.61)
Veštica se može pretvoriti i u žabu. U francuskoj Kaiadi se oko 1850 godine pripovedalo kako se neka stara žena Pila prometnula u žabu da bi mogla jesti kajmak sa mleka svojoh  suseda. Jednoga dana kad je skakutala oko zdele iz koje je bila skinula kajmak, uze je gazdarica i metnu je na usijano gvožđe , ali ona uspe da se spase i da pobegne iz kuće. Sutradin kad je kao žena došla da obiđe susetku, njene su ruke izgledile opaljene i više dana nije mogla raditi. Slično se pripoveda i o jednoj veštici u Valoniji, samo što je tu žaba bila ubodsna vilom, pa joj se sutradan poznavao ubod na ruci.62) I u našem narodu ima verovanja da se veštica preobraća u žabu. U Lukovu Dolu, kod Severina, u žabi „krstači nazire narod vešticu ili coprnicu. Da bi poginula valja je nataknuti na ši- ljast kolac, ili vrljiku“.63) Stupničani kraj Zagreba kažu da je „krastava žaba coprnica (vještica)“.64) U Čučorju, kraj Zagreba, veruje se da se žaba coprnica „može da pretvori u coprnicu (vješticu)“.65) «


Ima i drugih znakova na osnovu kojih se može reći koja je žena veštica. U Poljicima, kad kome dođe kakva žena u kuću, pa on sumnja da je veštica, valja da obrne komoštre (verige) naopako i da stavi metlu za vratima naopako, pa ako je ta žena veštica „neće znat izać vanka“. ) U Skopskoj Kotlini kažu da „treba trnom mahati po svetlosti, pa će se sutra poznati veštica, jer kad joj se vrati duša dolazi sa izgrebanim licem u kuću u kojoj je lokala krv“. ) U Bukovici, u Dalmaciji, naprave na poklade na crnome koncu onoliko uzlova koliko misle da ima u selu veštica i svaki uzao namene na jednu vešticu, pa konac metnu na verige nad vatrom. „Sad, ako su vještice, svaka će se odriješiti, ako li nisu, neće.“°8) U Malesiji „u oči zaposta velikih posta neke žene vežu uzlove na koncu i svakoj ženi na koju sumn>aju da je vještica namijene po jedan uzao. Sjutradan, na čisti ponedjeljak, gledaju pažljivo da li ima u kojem uzlu dlaka. Nađe li se slučajno u kojem uzlu dlaka, vjeruje se da je vještica ona žena kojoj je uzao namijenjen“.°9) U Blasnici, u Bosni, „kad nekom vještice nešto učine, a on od priike zna koja je ženska učinila, uzme grebeni na kojima se vuna i kudjelja češlja, pa tako postavi da ona ženska, na koju sumnja da je vještica, između njih prođe. Onda sastavi one grebene i metne više vatre. Onda će, vele, ona žena odmah dotrčati i kumiti i moliti ga da se grebeni rastave i da ona opet između njih natrag prođe“.7P) U Bukovici, u Dalmaciji, mogu se veštice ras- poznati i na ovaj način. Na poklade, uveče, sastane se nekoliko momaka, pa naliju tikvu neduperatu punu vode i dobro je začepe; zatim pođu oko svega sela i opet se vrate u kuću iz koje su pošli i reknu:„Kad mi ovu tikvu očepili, onda i promokrile sve one vještice okolo kojije smo noćas odanjem učinili obruč!“ I „ako ima koja vještica, ne more se pomokriti dok ne dođe moliti ove što su im učinili“. ) U Maglaju, u Bosni, na Đurđev dan, uveče, „u gluvo doba skupi se nekoliko vrsnih momaka, uzmu crnu kozju mješinu bez biljega i izađu na raskršće. Jedan puše u mješinu, a jedan govori: Kako se ova mješina nadimala, onako se i činilice i vještice nadimale dokle do nas ne došle! Svi ostali viču: Amin! Kad se mješina dobro napuhnula, dobro je zavežu te sa njom obiđu oko svega sela i dođu opet na ono mjesto gdje su mješinu napuhali i tamo očekuju. Za kratko vrijeme dođu k njima sve vještice i činilice moleći da mješinu odriješe i gledaju da im mješinu kako probodu da izađe ona para, jer su i one onda slobodne. Momci sve dobro upoznadu i zagroze im da će ih sve odati ako kome u njihovu selu učine, a vještice će im to svečano obećati. Momci onda otpuste vještice, pa odriješe mješinu. Kad je ne bi odriješili vele da bi sve popucale od zora“. ) U Kučima „kad neko na Božić ujutru s naduvenijem mijehom zaopkoli selo, pa onđe đe je krug okolišanja zapučio tu
se mijeh sveže, veli se da će mu obdan sve vještice iz sela doći s molbom da ih otpusti i kunući mu se da njegovoj kući neće nau- diti“.73)

U Vlasenici, u Bosni, „kad se na časne poste sjedne večerati i prvi zalogaj metne u usta, povrati se i metne pod lijevo koljeno i tamo drži za čitave večere. Zatim se zalogaj uzme u ruku i gleda oko sebe, pa vele da se vidi kako vještice pršu i svijetle kao ugarak“.74) U Gacku kažu: „Ako si rad vještice
vidjeti i poznati, uzmi prvi zalogaj na mesne poklade, malo ga prožvaći pa ga onda prošuplji i za pas turi. Pošto večeraš popni se na kakvo brdašce ili zid, pa triput zvizni kroz zalogaj, pa će ti sve vještice doći. Ali se čuvaj da te jad ne snađe da ti koja onaj zalogaj ne ugrabi. A kad ih se sit nagledaš, pa hoćeš da ih rastjeraš, namaži onaj zalogaj bijelijem lukom, pa ga podaj psu da ga izjede“.75)

U Zabrđu, u Bosni, kad ko hoće da dozna koje su žene vještice, „uhvati prije mučenika guju, pa joj živoj odsiječe glavu, turi u nju češanj bijela luka, usadi u bašči, pa o Uskrsu ili Petrovu iščupa onaj luk i kada pođe crkvi zadije za kapu. Vele svaka vještica doći će k njemu i zaiskati luka, i tako će sve upoznati“.7°) U Sinju kažu: „Prvoj zmiji te’ se vidi u proljeće valja osjeći glavu, staviti u nju zrno graška (poljskoga) i sve tako zajedno usaditi u zemlju. Kad iznikne grašak i procvjeta, treba staviti taj cvijet za kapu ili klobuk i kad se sretne koja vještica odmah će ti reći: Baci to s kape! Tako ćeš lasno počpati vještice“.77) U Grblju, da bi se poznalo koje su žene u crkvi meštice „treba dobiti glavu od zmije i ponijeti je u njedra u crkvu, i koja bude vještica pogledaće put onoga sa zmijinom glavom u njedrima“.78) U Šumadiji „ko vidi zmiju prije Blagovesti treba da je ubije, da joj otkine i razmrska glavu, pa da poseje beloga luka da pronikne kroz tu zmijinu glavu. Čenj toga luka neka metne pod jezik, neka s tim ode na Vaskrs crkvi i Piće vidovit: poznaće svaku ženu koja je vještica“.79) U Svrljigu,, ko na Blagovesti vidi zmiju valja da pazi da mu kako god ne  umakne da je ne ubije, jer će mu odneti sreću. Kad je ubije pa kroz njene čeljusti posadi u zemlju češanj bela luka i ostavi da iznikne uzme od toga luka i zašije sebi u pojas ne može mu se pišta sakriti ispred očiju, jer postane vidovit i može poznati gmiku ženu koja je vještica, a ne može za njega prionuti niti mu (■<• sakriti ma kakva čarolija ili mađija“.80) U Valjevu kažu „da zmiju treba ubiti pre Blagovesti, pa joj metnuti u usta otsečene glave čeno belog luka, i kad iz čeia izraste struk, taj struk ušiti u hamajliju, pa će se uvek moći poznati svaka veštica po nekome znaku na čelu. Onaj ko ima takvu hamajliju treba tri put da rekne veštici da je veštica, pa će ona morati pobeći i nikad više ne sme doći na to mesto“. )

U našem narodu se misli da „sveštenici moraju poznavati svaku vešticu“. U Samoboru je župnik Pudarčić pripovedao da „on poznaje sve čoprnice u svojoj fari, pa kad je jednom jedna stara umrla rekao je: Sad je jedna čoprnica manje, i to njihova gospodarica. Bog zna koju će sad izabrati za gospodaricu“. ) U Bukovici, kad sveštenici, u crkvi, o velikom vhodu nose Svete darove, „pak pogledaju po narodu, shnda mogu poznati veštice po tome što svakoj visi nekakva cuca (kao dugačka kresta na ću- ranu kad se napući) iz glave, a muškima da je roščić na glavi“. Isto tako i onaj „ko bi očepio sveštenika na velikom vhodu mogao bi poznati svaku vješticu i vješca“. ) U Hercegovini kažu da „ svaki pop može poznati svaku vješticu, jer kad ih pričešćuje vidi u svake krvave zube, ama neće za vas bijeli svijet da ih prokaže, no sve nastoji da bi se ispoviđele, jer dok se vještica ispovidi, ona više ne može biti vještica i da hoće“. ) U Crnoj Gori „svak misli da sveštenik može poznati svaku vješticu kad im dava pričešće viđevši im nešto u zu- bovima, ali ih i ne smije prosočiti, nego ih čeka na pokajanje“. ) U Konavlima kažu „da u crkvi pop prepozna sve vještice u onaj čas kad se obrne prema narodu i reče: Oga1e, ^ga^gez! jer svakoj vidi na glavi dva rožića“.8S) Isto tako kažu i na ostrvima Hvaru i i Braču. ) Na ostrvu Krku viške i more može raspoznati „pop kad se okrene uz misu k puku i progovori: Molite, braćo! Ako on u taj čas pogleda na puk prepozna sve viške i more, jer su one okrenule zadnjicu prema žrtveniku“. ) U Poljicima „najlakše je popu raspoznat višćicu. Kad se on na misi okrene puku i reče one reči: Molite, braćo! svaka mu se višćica očituje“. ) U ko- tarima Nevesinja i Gacka „narod veruje da sveštenici u crkvi mogu svaku vešticu poznati, jer one u crkvi dobiju po dvije trake niz lice, koje su svemu svijetu nevidljive osim sveštenika, a tijem trakama sam ih je Bog zabilježio da se raspoznaju od dru- gijeh poštenih žena“. )

U crkvi veštice mogu raspoznati i drugi ljudi. U Poljicima na Božić, o prvoj misi, u ponoći ili u zoru, valja uzeti soldin (četvrtine austriske krajcare, od talijanskog bokIpo), Pa ga raseći na četiri komadića i po jedan komadić staviti na četiri ugla od crkve. Kad se misa završi i svet počne izlaziti iz crkve, žene koje su veštice pomešće se „i neće izać na vrata, uhvatit će se popa, i on se neće moć braniti nego misalom“. Onaj koji je stavio komadiće treba da beži doma, jer teško p.emu ako ne legne potrbuške sve dok veštice ne dođu doma. Ili, na Božić valja prebaciti preko crkve smokovu glavnju koja je blagoslovljena na Belu subotu. Ako je koja veštica u crkvi „neće znat izaći iz crkve“.91) Na ostrvu Krku veruju ,/gko bi na Božić noću opasao crkvu kad je ona puna ljudi pre- đom, no tako da je ne bi niko opazio — dakle uz samo tlo — i čpkopa pod crkvenim pragom žličicu koju bi sam načinio od Pršljana, to ne bi viške i more, koje bi se desile u crkvi, mogle iz nje izaći. Tako ih može svak prepoznati“. Taj je rad, kažu, prlo opasan „ako bi na ime tko prekinuo pređu. Tada bi viške i more ostavile crkvu pa onda jao i pomagaj onomu te ih hoti- Jaše osramotiti! On se može spasti jedino tako da otputuje lađom, jer više i more mogu preći preko mora samo u ljupini od Jajeta. To je opet vrlo teško“.92)

U okolini Bara neki kažu „da mogu vješticu poznati ako zabodu iglu glavaticu u prag od mrata crkve, jer tada će ostati ona u crkvi sve dok se ne bi igla makla s vratiju“.93) U Sinju „ako se teljig kojim je orao crni vo mrebaci preko crkve dok su ljudi u njoj, pa ako je u crkvi vještica neće moći one nikako izići iz crkve, no će navaliti na oltar te na popa“.94) Na ostrvu Hvaru ko želi da pozna koja je žena štriga treba, za vreme korizme, u jutru, pre male mise, da mgtne pod prag od crkve novac, takozvani „križni bečic“, pa posle mise nijedna štriga ne bi mogla izaći iz crkve. Ovo se gmatra za veliki greh, i ko to čini nijedan ga svepggenik ne bi mogao razrešiti od greha. Zbog toga se tamo veštice raspoznaju pa drugi način: „Za vrijeme podizanja pri svetoj misi, svaka je štriga nemirna, te se neprestano miče, a ima ih koje moraju ipaNi iz crkve jer ih sam đavo goni napolje“.95)

U Zaostrogu, u Dalmaciji, veruju kad bi se na Badnji dan crkvena vrata oktila rutom „nijedna višćica ne bi ulizla u crkvu, ili iz nje p Jap1la“.96) U Bukovici, u Dalmaciji, 1kažu „kad bi se na Božić i Uskrs teljig od crna vola tri put preko crkve prebacio ne bi nikakva vještica iz crkve izaći mogla, ali da bi onda sve strcale na popa“. ) U Crnoj Gori kažu da treba „o velikom vhodu prebaciti preko crkve teljig u koji oru volovi pa će se svaka veiggica zguriti i neće se moći maći dokle gođ neko opet ne prebaci teljig preko crkve“. Drugi opet kažu da „treba na Uskrs zabiti pod crkveni prag iglu šilju bez ušiju“. ) U Otoku, u Slavoniji kažu: „Ko hoće da pozna ko je u selu vilovnjak ili veštica taj počme na Svetu Luciju praviti stolac, a na Badnjak ga svrši. Taj stolac ponese na polnoćku. Kad se o pol noći sveto tilo i krv diže, stane on na taj stolac i pozna sve vilovnjake i vištice, samo mora ranije otići iz crkve, jer bi ga posli polnoćke vištiice ubile da ga najdu prid crkvom“. Isto tako može poznati veštice i onaj ko na polnoćku obuče nov kožuh koji je počet da se gradi na dan Svete Lucije, a završen je na Badnji dan. Neki čovek ne sluteći ništa obuče takav ko- žuh i otidne u crkvu na polnoćku. Pri podizanju svetog tela i krvi „upozna on u jedan put sve vištice i vilovnjake, pa je i drugima pokazivao ko je taki, ali mu drugi nisu virovali“. Kad je izišao iz crkve dočekaju ga vilovnjaci na vratima, a njegov treći komšija udari ga metlom po glavi. Srećom je imao za šeširom stručak vučje gore i u šeširu upisano ime Isusovo ina- če „bi ga veštice ubile a ne bi mu bilo ni suda ni pravde, jer drugi koji idu uz njega ne vide da ga ko tuče“. ) Slično se veruje u Samoboru ) i u Poljicima. ) U planinskim selima pod Fruškom Gorom „ko hoće da pozna koje su žene veštice treba da uzme mrvice od večere na Badnji dan, pa da ih ponese na Božić na jutrenje, pa će svaku poznati“. ) U Deronjama, u Bačkoj, običaj je da se uoči Božića mrve na stolu skupe, zavežu i čuvaju, pa se njima kadi kolevka ako se dete plaši. „Kad se te mrve ponesu na jutrenje, vidi se ko je veštica“. ) U Kučima „dok se na Božić u jutru služi u crkvi ko bi se propeo i na crkvi izvrnuo jednu ćeramidu naopako svaka će mu vješti- ca kroz dvadeset i četiri sata doći i moliti da ih otpusti. ) U Crnoj Gori kažu da se „o Vaskreseniju najbolje mogu poznati vještice“. Dok je tada svet u crkvi „treba neko na crkvi da pre- vrne tiglu (crijep), pa će se svaka vještica zguriti i neće se moći nijedna ispraviti ni s mjesta maći dokle onu tiglu neko opet ne prevrne kako je prije bila“. ) U Nevesinju se veruje da bi se „vještice najbolje mogle poonati u »crkvi, i to tako da ko prevrne ploču na crkvenom krovu, pa rnda ni/jodna ne bi umjela izaći iz crkve“.10€) „Da čovjek ubije guju a*rije Blagovijesti, pa da usadi u n»ezinu glavu česno bijeloga luka da nikne do Blagovijesti, pa da ga zadjene za kapu na Blagovnj esti kad pođe k crkvi, onda bi poznao sve žene koje su vještice; sve bi se ku- pile oko njega da mu otmu ili ukradu ono česno“.107)

Veštice se mogu raspoznati po izvesnim znacima koje imaju na sebi. U Hercegovini kažu: koja je god žena „zla pogleda ono je prava vještica“. Isto tako i svaka brkata žena „koju gari nausnica kao u mlada momka kad počne brkatati ono je prava pravcata i prepredena vještica“.108.) U Gorskom vijepcu se kaže: „Lasno ti je poznati vješticu: Sjedih kosa i krst ispod nosa“. U Trebinju se verovalo da svaka „prava vještica ima krst na nos“.109) U Zeti „ za žene koje imaju krst ispod nosa, velike brkove i dlakave butine veruju da su veištice i da mogu drugima naškoditi“.110) U Kučima se veštice raspoznaju po tome „što su uvijek punokrvne, s mrskom voljom i krstom pod nosom^.111) U Vasojevićima su znaci po kojima se veštice raspoznaju: „zlovolja, namrgođenost i neki naročiti krst pod nosom; ne potanjaju u vodu; a neki kažu da ih mogu i po očima razlikovati, jer ih „pogled izda“. Drži se da je znak vještica i to kad je prostor* pod nosom gdje su brci u čovjeka jače obrastao dlakom nego što js‘ obično kod žena. Stoga takve nazivaju brkačama. Tako se mi- SJŠ i za žene koje imaju runjave noge. Otuda se kaže: Sačuvaj me, Bože, od runjonoge žene i čovjeka golonoga“.112) Među Srbima graničarima veštica se poznaje po tome „nggo je brkata, gusti- jeh obrva, ide pogurena, oči joj utonule u glavu“.113) U kotarima Nevesinja i Gacka „svaka vještica ima male rijetke brke, krvave oči i oštre zube, ali su brci najpouzdaniji znak“.114) U Gacku, veli Luko Grđić, „svaka je vještica makar malo brkata. Obrve su joj velike i sastavljene, a oči krvave i upale u glavu“ i5) u planinskim selima pod Fruškom Gorom se veruje da su „veštice stare žene koje imaju rep“.116) U selu Rakovici,kod Beograda, vestica je svaka razroka žena. Sem toga svaka veiggica „mora imati još i rep“. ) Na Hvaru „ako je kojoj babi brada odviše izbačena, nos dug, oči udubljene a lice košćuna- sto, takva je baba vjenggica ili mora“. ) U Vlasenici, u Bosni, „koje žensko nema pod pazuhom i po donjem tijelu dlaka, ono je, vele, vještica“. )da bi se „vještice najbolje mogle poonati u »crkvi, i to tako da ko prevrne ploču na crkvenom krovu, pa rnda ni/jodna ne bi umjela izaći iz crkve“.10€) „Da čovjek ubije guju a*rije Blagovijesti, pa da usadi u n»ezinu glavu česno bijeloga luka da nikne do Blagovijesti, pa da ga zadjene za kapu na Blagovnj esti kad pođe k crkvi, onda bi poznao sve žene koje su vještice; sve bi se kupile oko njega da mu otmu ili ukradu ono česno“.107)

Veštice nikad ne mogu potonuti u vodi, ili, kako se to u Kučima kaže, „ne primaju vode u sebe i ne mogu potonuti“. ) „Kad u kakvom selu pomre mnogo djece ili ljudi, veli Vuk S. Karadžić, i kad svi poviču na kakvu ženu da je vještica i da ih je ona pojela: onda je vežu i bace u vodu da vide može li potonuti (jer kažu da vještica ne može potonuti); ako žena potone, a oni je izvuku napolje i puste, ako li ne mogbude poto- nuti, a oni je ubiju, jer je vještica. Ovako su istraživali vještice i za Karađorđijeva vremena u Srbiji“. ) Četvrtog avgu- gusta 1734 godine pisao je iz Grocke gročanski egzarh Andrija Joakimović generalnom egzarhu Pavlu Nenadoviću u Beograd kako su stanovnici Hasan-pašine Palanke proterali iz mesta stanovanja Mioljku, mater tamošnjeg sveštenika Petra Ninko- vića, zato što je nekom čoveku umrlo dete i što je pomrlo još nekoliko druge dece „koje od boginja, koje od bolesti“, pa su ljudi našli da su veštice decu pomorile. Zbog toga su ljudi uhvatili popovu mater i još neke babe za koje se govorilo da su veštice pa su ih jednu po jednu vezali za uže i bacili ih u vodu bezdušno ih mučeći da se uvere jesu li zaista veštice. ) U Hercegovini i Katunskoj nahiji sve do polovine XIX veka kad bi nastao pomor u stoci „to se pripisivalo vješticama, a kako ih nije bilo lako razaznati, to bi uzimali sve postarije žene u selu i vodili ih na vodu, tu ih svlačili DO’ košulje i bacali u vodu. Koja bi počela tonuti uhvatili bi je odmah i izvadili iz vode da se ne udavi, jer ta nije vještica, ali ako koja ostane na vrh vode plutajući, tu svakako drže za vješticu, te je podvrgnu sudu, a zatim kamenovanju“. ) Vuk Vrčević u jednoj svojoj pri- poveci „iz istinskog događaja 1846 godine“ priča kako su u Tre- binju pomrla mnoga mala deca i kako je trebinjski mudir po- zvao kadiju, muftiju i sve druge otmene ljude da se o tome razgo- vore. Svi su mislili da pomor u deci dolazi od „vlaških ve- štica“. Između ostaloga, tom prilikom rekao je Hadži-Mustafa: „Ja znam da su dva put naši stari u mome životu, kad je pomor u đecu bivao, bacili Vlahinje u rijeku, pa koja bi potonula zna- li bismo da nije vještica, a koja bi povrh vode plutala svaku smo kamenovali“. Najzad odluče da „sjutra u jutro sve polu- vječne i stare Vlahinje dođu na rijeku, a svaki Turčin ko pu- ptku nosi neka se na mjestu nađe“. Zatim sazvaše „sve hrišćan- ske domaćine naokolo Trebinja stanujuće i narediše da svaki svoju ženu ili majku sutradan rano na rijeku dovede“. Sutradan „sunce iza brda, a svak svoju žensku na rijeku, a svaka od njih po jedan konop okolo pasa, a posle njih eto i Turaka da pozorje gledaju. Narediše Turci da svaki hrišćanin svoju po redu baca u rijeku* veleći im koja u vodu potone nek svak svoju iz vode konopcem poteže i doma vodi, a koja ne utone nego nad vodom ostane, dajte je ovamo nama. Od sedamdeset i tri žene nađoše se jedanaest koje ne potonuše i svaku predadoše Turcima“.124) Običaj istraživanja veštica potapanjem u vodu postojao je, koliko sam našao u literaturi: u Crnogorskom Primorju125), među Brđanima, Crnogorcima, Kučima i Arbanasima126), u Nevesinjskom i Gatačkom kotaru.127)
Veštice se poznaju još po nekim svojim osobinama. Među Srbima graničarima veštice i vešci ne jedu bela luka, jer im smrdi.128) U Levču i Temniću žena koja ne jede bela luka smatra se za vešticu.129). —

IZVOR Veštica i vila u našem narodnom verovanju i predanju Tihomir Đorđević

Veštica i Vila u našem narodnom verovanju i predanju-prvi deo

Fejsbuk Komentari
Baner

OSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo vas unesite vaše ime ovde