VIDOVITOST
TRI PREDAVANJA PREMA C. W. LEADBEATERU
CIJENA JE KNJIZI DIN 15 —
ZAGREB 1931
TISAK ZAKLADE TISKARE NARODNIH
NOVINA
Treće predavanje.
Vidovitost u vremenu.
Prošlost.
Vidovitost u vremenu je podobnost čitanja u prošlosti i u budućnosti. Imaju je različiti ljudi na različiti način i u različitim stepenima Tako je velika razlika u vidovitosti onoga koji ima obje te podobnosti, i onoga, koji samo jedanput vidi nešta, što se dogodilo ili što će se tek dogoditi.
Naposljetku čovjek može i da ne razumije što vidi, jer tu sliku ne može povezati ni s prijašnjim ni s onim što prema njoj ima da slijedi, dok školovani gledalac, može svoju sliku koju vidi da poveže s onim što je prije bilo i s onim što je iza nje slijedilo tako, da može naći uzroke a i posljedice njene.
Radi se o različitim razinama, javlja se i opet jedna općenita teškoća. Budući da nemamo riječi za više dimenzije, teško izrazimo samo i stoti dio onoga, što faktično o njima znamo.
Kod jasne vizije iz prošlosti, možemo da se pitamo, kako ju dobijemo i na kojoj je životnoj razini? Odgovor na oboje glasi: Dobijemo je i ona jest na Akaša-Kronici. Iz te razine dolazi razum. Eto opet samo izraz, kojim sebi moramo pomoći, jer ako i jest kronika bez sumnje iz Akaše ili iz materijalne razine, to ona ipak ne pripada u istinu njoj. Još je međutim nekorektnije, kad se kaže: zapisci u astralnom svijetu, jer su ti zapisci mnogo više od astralne razine.
Riječ Akaša, tumačila se u teozofiji na više načina. U zadnje doba upotrebljavala se specijalno za materiju mentalnoga plana, pa bi se ti zapisci mogli nazvati akašički, iako nisu načinjeni ni na astralnom ni na mentalnom planu, jer se ipak s njima sastajemo najprije na mentalnoj razini, odakle možemo dobiti ispravni izvještaj. Međutim će svaka naša spoznaja o Akaši biti nepotpuna, ier je na mnogo višoj razini, negoli je mi možemo dokučiti, te je dakle uvijek gledamo samo odozdo, a nikad odozgo, kako bi to također trebalo da bude.
Ako je dakle i naša ideja o tom samo jednostrana, ne treba za to biti kriva, samo ne smijemo onaj sićušni dio, koji vidimo, uzeti za potpunu cjelinu.
Ako pomno pazimo, da naši pojmovi, kako ih stvaramo, budu toliko tačni koliko je to najviše moguće, onda nećemo trebati na novo učiti, kad dođemo na viši sjepen mudrosti, već ćemo našim pojmovima jedino morati dodavati to jest, proširivati ih.
Treba reći da još ima dosta pitanja, na koje današnjom našom evolucijom ne možemo odgovoriti, ali moći će se pokazati analogijama pravac, na kojem se vremenom moraju naći razjašnjenja.
Poći ćemo u mislima na početak našega sunčanoga sistema. Nama je svima poznata teorija maglica — astronomska hipoteza —, koja kaže da sve bijaše golema usijana kugla magle, mnogo veća od našeg sunčanog sistema, sa promjerom mnogo dužim od najvećega planetskoga puta, a prostirala se do najskrajnijega.
Kad se onda u toku mnogih nebrojenih vijekova ta maglena kugla ohladila i stisla, stvorio se naš sistem, kako ga poznajemo.
Okultna znanost uzima ovu teoriju općenito kao korektnu, ali to je samo fizička strana evolucije sistema, upozorujući nas, ako se bavimo jedino fizičkom stranom, da ćemo imati veoma nepotpunu i nesuvislu ideju o istinitoj činjenici.
Ona tvrdi, da uzvišeno biće, koje izazivlje stvaranje jednoga sistema (i koji mi često nazivljemo Logoso-vim sistemom) najprije u Svojem Duhu skicira potpuni pojam cjeline sa svima svijetovima, koji slijede, kao sastavljeni u jednom lancu (Weltenkette). Samim tim aktom pojimanja te skice stvara se cjelina na planu ili razini Njegove misli — na razini koja je viša od svih poznatih razina — u objektivnu egzistencu. S ovog plana spuštaju se planeti u stanje daljnje materijalizacije, koja im je dodijeljena.
Ako nemamo uvijek na umu činjenicu prave egzistencije cijeloga sistema, na višoj razini, tada ćemo fizičko stanje koje vidimo kako tu dolje nastaje krivo shvaćati. Ali okultna znanost zna još i više. Ona naučava, da je ovaj prekrasni sistem, kojemu pripadamo, a izveo ga Logos na višim i nižim razinama, s njim još mnogo tješnje vezan, jer je upravo dio Njega, djelomična objava
Njega Samoga na fizičkom planu i da kretanje i snaga čitavog sistema jest Njegova Snaga i da sve živi unutar granica Njegove Aure. Iako se čini čudnovato to shvaćanje, neće biti strano onima, koji su se bavili studijem aure.
Mi znamo, da se kauzalno tijelo onoga koji je »na putu«, na kojem se njegove duševne i duhovne podobnosti sve više razvijaju, povećava zamjetljivo, iako mu je ono sadašnja međa njegove aure, koliko u veličini, toliko u sjaju i čistoći boja. Zna se iz iskustva, da je aura učenika, koji je već postigao napredak na putu svom, mnogo veća od onoga, koji je na tom putu načinio tek prvi korak, dok je kod Adepta ili Majstora odnos veličine i ljepote kud i kamo veličajniji. A ako se kaže da na višem stupnju Adepta može obuhvatiti svojom aurom cijelu zemlju, to možemo naš duh polagano uzdignuti i do te spoznaje, da ima takovo uzvišeno biće, koje može svojom aurom obuhvatiti naš cijeli sunčani sistem, i tako razumjeti riječi Svetoga Pisma: Sve potječe iz Njega i po Njemu, i u Njemu je, i mi živimo u njemu. Sve dakle, što se događa unutar našeg sunčanoga sistema, mora biti u Njegovu pamćenju. Tako možemo razumjeti da razina, na kojoj je sve zabilježeno u Njegovu pamćenju, mora biti viša od svih nama poznatih razina, i da ono što smo podobni da čitamo (u Akaša kronici), može biti samo odraz toga, što se reflektira na gušćim planovima.
Na astralnom planu prepoznajemo, da je to samo refleks odraza i to veoma nesavršen, fragmentaran, kao kad gledamo odraz kuće u vodi, koju vidimo samo u dvije dimenzije i protivno, ako je voda mirna, a kako taj odraz izgleda kad vjetar tjera valove? Često se uzima voda kao simbol astralne materije, u tom slučaju je to upravo sjajan simbol. Astralna materija ne miruje nikada kao voda što čini i tako nemamo nikad jasnu sliku na tom planu. Na mentalnom planu je sasvim drugačije. Trojica vidovitih imaće na ovom planu o istom predmetu, sasvim jednake utiske, nu kad će oni to opisati na fizičkoj razini, to će njihovi izvještaji biti isto tako različiti kao kad tri reportera opisuju različito isti događaj. U tom je još i to, da za devet desetina svega što na tom planu vidimo, nemamo riječi, te moramo upotrijebiti riječi ovoga svijeta triju dimenzija, a za petu dimenziju (Mentalnu razinu) pak ono, što je već bilo nezgodno kod četvrte dimenzije ili astralne razine, se stoga još većma potencira.
To je razlogom, zašto se u teozofskim knjigama toliko kontrolira i ništa ne unosi u njih što je tek jedno lice vidjelo na višim planovima, nego se uvijek da, da to provjeri još pet do šest vještaka, i onda tek može da se preda štampi.
Kao što slikar ima teškoća, da u dvije dimenzije prikaže tridimenzijske predmete, analogno je i tu sa vizijama četvrte i pete dimenzije, koje se moraju opisivati tridimenzijskim riječima. Zato treba i vidoviti mnogo vježbe, dok može ono što gleda dosta tačno da opiše. Početnik neće moći tačno opisati kao što ni početnik slikar ne daje smjesta dobru i tačnu sliku. Velika teškoća leži još u tom. da dotičnik mora svoje utiske sa mentalne razine prenijeti najprije na astralnu, a s ove tek na fizičku.
Lako sebi predočujemo naše poznate tri dimenzije, u kojima svaka protega s drugom čini pravi kut: ali pomislite sebi sada kao četvrtu dimenziju protegu koja tvori pravi kut na sve tri linije. Obični čovječji razum to ne može nikako pojmiti. Vrlo malo ima ljudi, koji su tu temu pomno proučavali i kojima je uspjelo da postanu podobnima, da pojme jednu ili dvije jednostavne četvoro- dimenzijske figure, kao na pr. »tesseract«, kocku četvrte dimenzije. Rekli smo da su te zabilješke sve u Njegovu pamćenju i nikako ne možemo dokučiti, kako se Njemu pričinjaju. Ali zato znamo, Čim se više uspinjemo na tim razinama, tim se više približujemo tomu pamćenju; pamćenju, koje je mnogo više, nego ‘li samo obično pamćenje, ali mu se ipak približujemo, dakle i stvaranju Logosa i zato možemo pojmiti veliko zanimanje vidovitih ljudi za te Akašičke zabilješke. Budhički plan je najviši, do kojega njihova svijest može doprijeti, ako je i ostavila fizičko tijelo, dok će se oni moći uzdići do plana Arhata, koji je sedmi i najviši. Na šestom planu im nesmeta ni prostor ni vrijeme, oni netrebaju natraške gledati jer prošlost, sadašnjost i budućnost su zajednički i nazočni, iako to možda i zvuči besmisleno ili paradoksno. Ipak je to sve još daleko ispod svijesti Logosa.
Pokušaćemo da Vam rastumačimo kako Ledbeater hoće da dokaže, da bi bilo moguće sve vidjeti ujedanput: prošlost, sadašnjost i budućnost. Svijetlo sunca dopire do nas tek za osam minuta, a svijetlo polarne zvijezde tek iza pedeset godina. Da se sada na polarnoj zvijezdi dogodi kakova katastrofa, da se, na primjer, raspane, mi bismo to mogli doznati tek iza pedeset godina. Da sad postavimo čovjeka sa izvrsnim vidom, što je naravno nemoguće, samo sebi to moramo tako predočiti, na polarnu zvijezdu, pa da gleda na našu zemlju, vidio bi čovjeka od 52—53 godine, kako se igra kao dijete od dvije ili tri godine poradi razlike od 50 godina. Ali ima i drugih zvijezda, čije svijetlo treba tisuću godina, dok dođe do nas. Polarnu zvijezdu vidimo u času, gdje je bila prije pedeset godina, a drugu koju zvijezdu, gdje je bila prije tisuću godina. To je naučno. Sebi pak možemo predočiti da Bog, koji je svemoguć, tako izvrsno vidi, kao onaj naš čovjek, kojega smo postavili na polarnu zvijezdu i da on vidi sve najedanput, jer je svagdje i na svakom planu u isto doba. Sve što se je dogodilo od početka razvitka toga planeta i sve što će se još na planetu dogoditi, mora Njemu biti poznato, jer je i sveznajući.
To je sve predočeno posve materijalistički, i pripada sasvim planu fizičkoga znanja. Možemo biti posve sigurni. da pamćenje Logosa ne djeluje ovako, ali ti su izvodi logični i neosporivi. Iako nije tako, mogu nam pomoći.
Kako se nadje u prošlosti slika koju baš tražimo?
Neškolovani vidoviti to sigurno neće naći. A školovani vidoviti treba neku vezu, da nađe takovu sliku u prošlosti. Recimo da traži iskrcanje Cezarovo na britskoj obali: Ako ne pozna mjesto, može ići natrag do datuma, pa u kanalu tražiti mornaricu rimskih galera, pa će sigurno naći medu njima tako vanrednog čovjeka kao Juli a Cezara.
Pita se češće, kako se te zabilježke prikazuju oku? Kadikad kao nepomična slika, a kadikađ kao u kinematografu, kao živa slika na astralnom planu. Na mentalnom planu odigravaju se pred našim očima scene, na koje ne mislimo, kao da ih gledamo u zrcalu, te kao da se odigravaju u istoj sobi. No pomišljamo li sebi koju takovu scenu na priliku iskrcavanje rimskih legija sa Julijem Cezarom, smjesta će nam se ta scena pokazati pred našim očima i odigravati tako, kao da smo jednog jesenjeg jutra 55 godine prije Krista bili ondje fizički nazočni. Ne samo da ih vidimo, čujemo, nego i razumijemo, ili recimo dokučujemo njihovo mišljenje. Možemo proučavati misli prošlih generacija, što je jedan od najzanimljivijih studija.
Tako možemo i da proučavamo, kako je onda bilo, kad je zemlja bila još mlada, te su postojale različite civilizacije, a i ispravljati možemo ono što se u povijesti uči krivo. Kao u kakovu muzeju možemo da vidimo sve vrsti čudnovatih životinja i biljaka pradavnih vremena, geološke promjene i tok velikih poplava, koje su uvijek opet mijenjale površinu zemlje. Možemo da dođemo i do svojih vlastitih inkarnacija i možemo da kod toga proživimo još jednom sve žalosti i radosti prijašnjih života, nu moramo da imamo toliko jakosti, da se možemo svaki čas vratiti u današnju inkarnaciju.
Ima jedna teškoća koja se javlja, ako hoćemo da ustanovimo tačno doba, u kojem što vidimo. Lako nam je to odrediti ako se tiče grčkog ili rimskoga doba. Što dalje unatrag, to teže, ali se ipak da ustanoviti. Nas bi to odviše zaustavljalo, dovoljno je znati da se to određuje prema zvijezdama, to jest astronomski. Mnogi ljudi misle, ako zatraže da postanu članovi teozofskoga društva i ako su to uistinu postali, da će time dobiti podobnost, da se sjećaju triju ili četiriju inkarnacija. A onda sebi počnu uobraživati da su bili Mana Stuart ili Shakespeare. No to nebi napokon ništa smetalo, samo bi oni bili smiješni; ali ako i nepravo, ta smiješnost se često onda prenosi i na teozofsko društvo.
Okultni učenik, koji želi steći snagu da može slijediti niz inkarnacija, naučiće to jedino od iskusnog učitelja. Nekoji misle, da je zato dovoljno biti devocijski disponovan i bratski prema svima, ali tome nije tako. Svakako moramo da se razvijamo ozbiljnim radom i neprekinutim naprezanjem, da ovakove snage upotrebljavamo na sigurni i korisni način.
Mislimo na one, koji žele, da za vrijeme sna pomognu drugima na astralnoj razini. Jasno je, da čim imaju više znanja na ovome planu, tim će moći više služiti na višem planu. Tako im znanje tuđih jezika biva vrlo korisno, dok to na mentalnom planu nije potrebno, jer se tu može da dolazi u saobraćaj prenošenjem misli, ma u kom jeziku to bilo, no na astralnom planu svaku misao moramo izraziti riječima i bićemo tim korisniji, čim više jezika znamo. Uistinu nema nikojega znanja, kojim se okultista nebi mogao koristiti kod svoga rada.
Dobro je, da svi učenici teozofije vazda na to misle, da je okultizam kao apoteoza zdravog razuma, i da svaka vizija, koju imaju ne mora biti apsolutno slika iz Akaša-Kronike, i da svaka impulzivna misao ne mora biti objavljenje. Mnogo je bolje, imati zdravi skepticizam, nego odviše lako sve vjerovati. Vrlo je zgodno pravilo, da ne tražimo kakovo okultno razjašnjenje za neko duhovno iskustvo, gdje dostaje samo fizičko razjašnjenje. Moramo nastojati, da budemo vazda u ravnovjesju i da ne izgubimo nikada vlasti nad sobom, te da sve, što nam se desi, shvatimo sa zdravoga i razumnoga gledišta. Tada ćemo biti dobri građani, bolji teozofi. mudriji okultiste i korisniji pomoćnici, negoli smo to bili prije.
Poznati njemački novelista Zozschokke bio je vidovit u prošlosti. Kad je prvi put ugledao ljude, obično je vidio cio njihov život, koji su već proživjeli. Tako mu se jednom rugao neki mlaai šumar, da Švajcarci vjeruju u Mesmerizam, Lavaterovu teoriju fizionomije. Zozschokke ga zapita, dali bi on priznao sve što je učinio ako mu on reče najtajnije njegove stvari. Ovaj odgovori da bi, jer da bi to još više bilo, negoli Lavaterova teorija. Ovaj mu sada ispriča sve, sav život, pače i jednu krađu, i šumar prizna, da je sve istinito.
Vidovitost u vremenu.
Budućnost.
Ako nam je već teško pojmiti, da ima svijest, u kojoj je sva prošlost nazočna, koliko nam je teže pojmiti, da u toj svijesti može biti nazočna i budućnost. Međutim je bilo već toliko proricanja, koja su se obistinila, da se danas o tom svojstvu i ne može sumnjati. Poznata pripovijest o vidovitosti (das zweite Gesicht) u Škotskoj, gdje se zna da su ljudi vidoviti, jer se još uvijek sklapaju brakovi unutar istoga plemena, pokazaće da se više puta proriču i sasvim neznatne i sporedne stvari.
Jednom čovjeku, koji nije vjerovao u okultne snage, prorekao je netko od vidovitih, da će naskoro njegov susjed umrijeti, i opisao je njegov pogreb sasvim tačno napomenuvši pače i imena one četvorice, koja će nositi lijes. Taj čovjek se najprije rugao tomu i smijao, a napokon je to proricanje i zaboravio. Uto umre susjed. Sada se on sjeti proročanstva i htjede zapriječiti da se ne zbude tako, te je on sam htio nositi lijes. Sve pripreme mu uspiju. Kad su trebali primiti lijes, netko ga odazove na čas, i kad se on okrene, odnesoše ona četvorica već lijes, za koje je bilo prorečeno. Tu je dakle dotični nastojao, da osujeti proricanje, ali mu nije pošlo za rukom. Izgleda dakle, kao da je sve unaprijed bilo određeno. Tek sa višega plana se vidi da sve ima svoj uzrok i posljedicu. Sve što se sada događa, posljedica je uzroka iz prošlosti, a što će se u budućnosti dogoditi rezultat je uzroka koji sada djeluju. Možemo pače i na fizičkom planu proračunati posljedice nekojih određenih djelovanja, a na višim planovima još i mnogo više.
Možemo na primjer slijediti na mentalnom planu posljedice jedne slučajne riječi, ne samo s obzirom na lice komu je bila upravljena, već i na mnoge druge, kako se širi u sve većim krugovima, koji se protežu po cijeloj zemlji i jedan jedini pogled na takovu viziju, korisniji je, negoli brojne moralne propovijedi, da postanemo vanredno oprezni u mislima, riječima i djelima. Pred našim očima je budućnost, kakova bi bila, da na nju ne utječu novi uzroci.
Kod prosječnoga čovjeka možemo gotovo matematičkom sigurnošću proračunati kako će se vladati u kojem slučaju, jer nema vlastite volje, već je marioneta prilika što ga okružuju. Drugačije je to kod razvijenoga čovjeka, koji ima slobodnu volju. Kod toga ne možemo proračunati sa sigurnosti, kako će se vladati; doduše izvjesni su događaji karmički, ali o njemu ovisi, kako će ih primati i s njim obračunavati, dali će im dopustiti, da s njime gospodare ili će on njih pobjediti kao njihov gospodar, to sve se na mentalnom planu može pokazati samo kao mogućnost.
Gledamo li s višeg plana život nekoga čovjeka, to nam se pričini kao da može upotrijebiti slobodnu volju samo u određenim prilikama svoga života. On dode do izvjesnoga časa svoga života, gdje mu se jasno otvaraju dva ili tri različita puta; on je potpuno slobodan da odabere, koji hoće. Lako čovjek, Koji pozna svoj značaj, skoro tačno zna koji će put odabrati, to on ipak ne može o tom stalno znati i za svoga prijatelja.
Ali, kad se taj čovjek odlučio za koji put, onda mora tim putem dalje ići, i to dugo vremena, prije negoli mu uspije da dođe na drugi put. Njegovo je stanje takovo, kao ono jednoga što upravlja vozom. Na skretnicama on može odabrati, kuda će poći, ali onda mora na njima ostati tako dugo, dok ne dođe do drugih skretnica.
Na mentalnom planu vidjećemo sve te putove u detalju; jedan samo biće najmanje izrađen, i to je obično najvažniji i onaj koji će čovjek odabrati. Na budičkom planu ne treba nam taj proces, jer na istom je prošlost, sadašnjost i budućnost u isto vrijeme u egzistenciji, nešto, što mi apsolutno ne možemo pojmiti. Kaže se da je za Božanstvo samo sadašnjost vječna.
Sir dr. Oliver Lodge (znameniti fizičar u Londonu) dao je dobar primjer. Rekao je, da se putnik vozi neprekinuto u vozu i kad mu ne bi mogao promijeniti brzine, da bi on, po svoj prilici, sebi predočio krajeve, kojima prolazi, kao da se redaju jedan za drugim, a sebi ih ne bi mogao pomisliti kao da postoje u isto vrijeme. Tako možda uvijek postaju događaji, a mi tek do njih dolazimo, kao prošlih i budućih, i tako možemo da smatramo vrijeme aspektom četvrte dimenzije. Vrijeme u istinu nije četvrta dimenzija, ali ako ga za neko vrijeme tako smatramo, može nam pomoći, da pojmimo ono teže pojmljivo.
Pomislimo sebi, da imamo list papira i odozdo polagano probušimo papir čunjem. Na drugoj strani papira je neka mikroba koja gleda taj čunj, kako raste. Ona ne bi nikako mogla imati pojam cjeline čunja. Tako slično biva nama s obzirom na prošlost i budućnost, dok s budičkoga plana možemo vidjeti tu cjelinu. Ako je svijest učenikova na budičkom planu potpuno probuđena, onda može potpuno gledati u budućnost.
Osim toga je zanimljiva vidovitost pod imenom: »Das zweite Gesieht«. Ovaj drugi vid javlja se osobito rado kod Škota i u Skandinaviji, uopće kod stanovnika bregova i kod ljudi, koji žive u samoći. Drugi vid pokazuje većinom samo neugodne stvari, osobito smrtne slučajeve; više puta pokazuje izvjesnu sliku, samo simbolički, po koji put pak vide čovjeka bez glave, što znači da će umrijeti. Još treba napomenuti, da ima takova vrsta drugoga vida, gdje se vide cijele čete kako prolaze obroncima, gdje čovječja noga ne može uopće da stupa. Takova se čudesa događaju često na britskom otočju. Za ovo nema do danas tumačenja. Dok inače, kod drugoga vida se uvijek može predmjevati, da viši Ego hoće upozoriti ili pripraviti niži Ego na nekakav događaj.
Kad se netko uvjeri da ima takova što, kaošto je vidovitost, onda mu je uvijek prvo pitanje: kako mogu tu podobnost razviti, kad je već latentna u meni?
Ima mnogo takovih metoda, ali teozof treba da zabaci sve osim jedne jedine. Gdje da nade učitelja? One, koji to u novinama anonsiraju? Sigurno ne! Ko u okultnom daje štogod za novac, nema ništa dati, nešta drugo je kod predavanja, gdje se mora platiti sala, svijetlo, oglasi i slično. Zato Teozofsko Društvo ima uvijek samo toliku ulazninu, da pokrije režiju. Govorili smo u ovim predavanjima o vidovitosti češće o tom, kako je za tu osobinu potrebno pomno školovanje. Učitelja toga možemo naći samo medu Velikim Bijelim Bratstvom Adepta, koji su uvijek pomagali kod evolucije čovječanstva, pod zaštitom velikih kozmičkih zakona, što izražavaju volju Božju. Kako da dođemo do njih? Jedino pradavnom metodom. Nema patenta, kojim možemo postati vidoviti. Ako smo odabrali put, i ako se učinimo podobnima, da naša aura zasja u potrebnim bojama, opaziće nas koji od tih učitelja, i javiće nam se. Ali mi možemo mnogo doprinijeti načinom koji preporučuju pače i sve religije. To je Meditacija.
Sjeđnimo svaki dan u isto doba, danje doba je povoljnije negoli noćno, kad smo sigurni da nam niko neće smetati, i pokušajmo da se nekoliko časaka ostavimo sviju zemaljskih misli, i upravimo svu našu snagu najvećem spiritualnom idealu, koji poznajemo. Na taj način ako meditaciju izvodimo pomno i strahopoštovanjem, razvija se vrlo često vidovitost. Bez ova dva svojstva nema rezultata.
Brzo ćemo uvidjeti, da je ta meditacija veoma teška zadaća, da je mučno doći do kontrole svojih misli, ali kad nam to uspije, može to samo na nas najpovoljnije djelovati i u mjeri u kojoj uspijemo da uzdignemo naše misli te se koncentrišemo, u toj mjeri otvoriće se našim očima novi svijetovi.
Ima vrsta predvježbe za meditaciju. Ona se sastoji u tom, da se u svima stvarima svakidašnjega života, pa i najneznatnijima priučavamo da smo čim više sabrani. Kad zakopčavamo cipele, mislimo samo na to, da su uredno zakopčane. Kad pišemo pismo, mislimo samo na to pismo. Kad čitamo kakovu knjigu, koncentrišimo se na ono, što je htio pisac da kaže, i ne dopuštajmo našim mislima da vrludaju kud ih je volja; naš razum mora da je potpuno u vlasti naše volje, isto tako i naše strasti. Velikom strpljivosti moramo doći do toga, da naše misli potpuno svladamo, da naš razum možemo upraviti, kuda hoćemo, i tako dugo ostati kod toga predmeta, dok to želimo. Vrijedno je postati vidovitim, ali je mučno za onoga koji još stoji u zemaljskom životu; a ako dotičnik nije moralno potpuno čist, onda je to i veliko prokletstvo. Nasuprot je veliki blagoslov, ako smo došli do visoke moralne čistoće i duhovnoga ravnovjesja. Ipak i onda osjećamo, da nosimo karmu, ne samo našu, obiteljsku i narodnosnu, već sada i karmu čitavoga čovječanstva, svu karmu braće svoje.
Iz svega toga osjetićete i sami, da tajni učenik mnogo više toga zna, negoli može i smije javno reći.
25 VI 1931
Eterična,mentalna i astralna vidovitost
