VANBRAČNO RAĐANJE I LEGITIMNI

OKVIR REPRODUKCIJE

Od svih uloga koje žena tokom života preuzima na sebe, uloga majke u našem tradicionalnom društvu je bila najviše vrednovana, ali ne bezuslovno, i ne ukoliko bi materinstvo izlazilo van propisanih normi. A norme su reprodukciju vezivale za brak. Uopšte, kada je reč o odnosu prema ženama, „tradicija se odnosila veoma diferencirano prema različitim ulogama žene i načinu na koji su te uloge igrane. Tako je odnos prema ženi majci skoro u celini pozitivan i pun poštovanja i privrženosti, što ponekad ide do pravog mitologizovanja njene uloge i njenih osobina. Naravno, pod pretpostavkom da ona tu svoju ulogu odigra onako kako se od nje očekuje, po mogućstvu idealno. A to pre svega podrazumeva da žena u njoj ne sme da nadvlada majku“ (Tripković, 1989:100).

Dok se, sa jedne strane, neplodnost vezivala za najveće kletve, žene nesposobne da ostave potomstvo iza sebe bile su očajne, a sa druge strane, ni materinstvo nije uvek bezuslovno prihvatano. Kako je devičanstvo bilo pitanje porodične časti, a biološka reprodukcija vezana za brak, nerazumevanje društvene sredine za vanbračna rađanja je bilo veliko. To isto patrijarhalno društvo koje inkriminiše nerotkinju, inkriminiše i neudatu majku i vanbračnu decu. Tradicionalno shvatanje braka i porodice osuđivalo je vanbračna rađanja, s obzirom da porodice sa jednim roditeljem nastale na taj način, predstavljaju daleko „najrašireniji vid narušavanja tradicionalnog obrasca roditeljstva“ (Milić, 2001:190).

O društvenom položaju „nezakonitog“ oca, majke i vanbračnog deteta, u našoj literaturi nema mnogo podataka, verovatno zbog toga što je ovakve pojave šira zajednica strogo osuđivala. To su bile osobe na koje se „pokazuje prstom“ jer su njihovi odnosi nesvakidašnja pojava, a njihova brojnost je bila izuzetno mala u čitavom nizu generacija. U patrijarhalnoj zajednici vanbračni otac, majka i dete su osuđivani kao osobe nedostojne društvene pažnje, često su surovo kažnjavani ili proganjani iz zajednice budući da su smatrani uzročnikom od elementarnih nepogoda do ličnih nedaća (Vlahović, 1968:1-2).

Kako bi se odvojilo od dece rođene u braku, „vanbračno dete u narodu nazivaju iz podsmeha kopile, kopilan, kopiljan, kurvić“ (Vlahović, 1968:1). U nekim krajevima, vanbračno dete su nazivali pogrdno i „mulan“, zatim „tuđe Sociološki pregled, god. XLIV (2010), br. 2, str. 337 –348.343 dete“, jer su ih najčešće davali na odgojenje u okolna sela i plaćali za njih odgojitelje, i „kraljeva deca“ budući da je odgojitelj primao za njih platu iz  državne kase. Reč „kopile“ je toliko bila omražena u narodu da nije bilo „čeljadeta“ koje se pri samom njenom pomenu ne bi namrgodilo, jer je to smatrano najsramnijom stvari na svetu, čak je i najteža psovka za čoveka bila kada mu neko kaže „kopiljane“ (Bogišić, 1999:325-326).

O vanbračnoj majci i njenom potomstvu nastala su verovanja kao uzročniku svih društvenih nedaća zbog čega su ih progonili iz društvene sredine, surovo kažnjavali, ponekad javno kamenovali (Vlahović, 1968:3), a da bi izbegla posledice osude i prezira svoje sredine, majka je često bila prinuđena da sama svom vanbračnom detetu oduzme život. 7 Koliko je čedomorstvo bilo prisutno svedoče i podaci iz statistike Kraljevine Srbije na osnovu kojih je poznat broj krivičnih postupaka vođenih protiv žena koje su počinile čedomorstvo krajem 19. veka. Tako se zbog ovog dela na sudu našlo 15 žena 1891. godine, njih 37 – 1894, a 1895. godine 40 žena. (Stat. godišnjak prema: Pavićević, 2007:67). I pored strogih etičkih normi, broj vanbračne dece nije bio zanemarljiv, i ona su se neretko napuštala, ostavljala noću ispred crkve, pa je tako u Novom Sadu između 1780. i 1781. ostavljeno osmoro pravoslavne dece koja su rođena van braka (Stajić, 1947 prema: Timotijević, 2006:218).

Pored negodovanja prema rađanju vanbračne dece, njihove stigmatizacije, kao i stigmatizacije majke deteta, u našem narodu su postojala različitaverovanja vezana za vanbračno dete koja mu pripisuju natprirodna svojstva.Tako su bila rasprostranjena verovanja o uticaju vanbračnog deteta na izazivanje ili prestanak kiše

: „Ako kopilača udavi svoje dete, pa ga „zakopa“ (sahrani) kraj reke, reka će neprestano kopati zemlju dok ne iskopa dete. Ako je kopile zakopano, kiša će neprestano padati, biće poplave sve dotle dok ga voda ne izbaci na zemljinu površinu. Otuda su kopilače jako omrznute u narodu“ (Stanojević, 1937:69). Vršeći ispitivanja u Srednjem Polimlju i Potarju, P. Vlahović beleži da su vanbračna deca oba pola morala doživotno da nose minđušu u levom uhu. Sa druge strane, – „po narodnoj izreci „lepo kao kopile“, koja se i danas čuje u zapadnoj Srbiji, Crnogorsko-hercegovačkim brdima i Bosni, može se zaključiti da su to zdrava i lepa deca, otresita i snažna. Vanbračnoj deci se, po narodnom predanju, pripisuju, valjda zbog toga što stoički podnose surova mučenja i patnje kroz čitav život, i dobre i loše osobine. To su po predanju zmajevići, ljudi sa natprirodnom snagom, hrabri ratnici, valjani gospodari,dobri državnici, plemenite i humane osobe spremne da pomognu, kako bi narod rekao „i u volji i u nevolji“. Na primer, o Milošu Obiliću ispevane su naše najlepše narodne pesme, mada se njegovo poreklo ne zna“ (Vlahović,

U većini slučajeva otac vanbračnog deteta ostajao je nepoznat, a kako su naša narodna verovanja nepoznatim ljudima često pripisivala izuzetna svojstva i božanske moći, to su ista pripisivana i vanbračnoj deci. Tako je u Timočkoj krajini postojalo verovanje da će vanbračno dete biti veliki junak, ukoliko ga ne umore odmah po rođenju, pa su se starešine trudile da takvu osobu privuku u svoje čete. U natprirodne moći vanbračnog deteta verovalo se i u slučaju da ono više nije u životu: smatralo se da metak ne može da pogodi čoveka koji ima uza sebe ma koji deo tela vanbračnog deteta zbog čega su se u rat nosile takve amajlije. Međutim, ovakva verovanja su unašem narodu bila retka (prema: Zečević, 1962-1966: 120).

Život i položaj vanbračne majke, a uz nju i njenog deteta, nije bio ni malo zavidan. Najčešće se vanbračna majka nije mogla udati „sem za kakvog bogalja, udovca ili starca, gde je više smatrana služavkom nego bračnom drugaricom. Katkada je surovo kažnjavana i javno osuđivana. Za koju se devojku pronese glas da živi sa momkom ona od sramote ne sme otići na česmu za vodu, ni na sabor, ni u kolo jer se na nju viče kao na mečku. U Crnoj Gori vanbračne prestupnice rod je gonio od svoje kuće, svako ih je preziraoi nije ih hteo uzeti za ženu. Takve devojke kažnjavala je njihova najbliža rodbina“ (Vlahović, 1968:3). Ni očevi koji nisu priznali svoju vanbračnu decu i stupili u brak, nisu bolje prolazili. Oni bi kao „krivci za devojačku sramotu“ obično platili životom jer se to smatralo uvredom cele familije, a i ako bi uspeli izbeći osvetu, njihova sramota u narodu je bila velika i takvog muškarca obično nijedna devojka nije htela za muža. Pored toga što su vanbračni roditelji teško uspevali stupiti u brak, ni njihovoj deci prilikom ženidbe/udaje sama činjenica da su „nezakonita deca“ nijeprestajala biti problem, jer, „dobre kuće, kuće bogate i na glasu, nikada ne dopušte „mulonu“ da se oženi u kući, nego se to događa samo u inokosnijem familijama koje otančaju“ (Bogišić, 1999:222,326). Ređi slučaj je bio da se na vanbračne majke nije gledalo sa podozrenjem i da im vanbračno materinstvo nije predstavljalo smetnju pri sklapanju braka. U nekim našim krajevima one su se mogle dobro udati i bile su „na ceni“ zbog same činjenice što se za njih već znalo da su rotkinje…

Izvor

Марина Новаков
Универзитет у Новом Саду
Пољопривредни факултет

 

Magijska narodna verovanja- drugi deo

Astralni svet-tantrički i jevrejski rituali bezgešnog začeća-astralno dete

Fejsbuk Komentari
Baner

OSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo vas unesite vaše ime ovde